I to mi je hvala

Želite da dijete promijeni i popravi svoje ponašanje i odnos s vama. Želite da bude zahvalno na onome što činite, ili ste činili za njega.

Za to kako se osjećate i koliko ste zadovoljni onim što ste postigli, odgovorni ste vi – ne vaše dijete. U temelju zamke “I to mi je hvala!” leži osjećaj razočaranosti i iznevjerenih očekivanja, a često i ljutnje i tuge. Ti se osjećaji najčešće javljaju kao rezultat drugih zamki, to jest stajališta i višegodišnjih loših odnosa u obitelji.

Bit je u tome što osjećamo da smo svom odnosu s djetetom posvetili vrijeme, osjećaje, trud …, a od djeteta, ili drugog člana obitelji, često partnera, nismo dobili ono što smo htjeli ili očekivali.

Osnova za stvaranje zamke “I to mi je hvala!” proizlazi iz stava da roditeljstvo podrazumijeva žrtvovanje za dijete. Tendencija takva stava jest izazvati divljenje prema roditelju koji žrtvuje svoje potrebe radi djetetovih, a zapravo je neiscrpan izvor poremećenih odnosa, loše komunikacije te razvija i obiteljsku i osobnu patologiju.

Naravno da rođenje djeteta utječe na naš život. Da smo htjeli da nam se u životu ništa ne mijenja, ne bismo ni zasnovali obitelj. Ali to što smo dobili djecu, ne znači da trebamo posve zanemariti svoje potrebe. prema tome, to što ste postali roditelj ne znači da više nemate pravo spavati, osim nekoliko prvih tjedana, pojesti obrok u miru, prošetati i popiti kavu s prijateljima, otputovati nekamo preko vikenda samo s partnerom ili otići u kino, završiti tečaj stranog jezika, baviti se svojom karijerom …

Nemojte na rođenje djeteta gledati kao na nešto što će zaustaviti vaš dosadašnji život. To bi moglo opteretiti dijete, a ono to nipošto ne zaslužuje.

Priče o žrtvovanju mogu imati najrazličitije, manje ili više očite oblike, počevši od onoga: “Jedva sam ostala živa nakon porođaja …” preko “Da nisam tada dobila dijete, završila bih specijalizaciju”, sve do: “Toliko sam se brinuo zbog njegove škole, braka, posla, sa dam dobio šećer.”

Roditelji često čine pogrešne poteze, pokušavajući dijete učiniti sretnim kupuju preskupe poklone, preuzimaju djetetove školske i kućanske obveze, trpe drsko ponašanje, odlaze živjeti na selo da bi djetetu prepustili stan, jer na neki način, očekuju da će dijete jednom shvatiti što su sve učinili za njega i da će im to nekako vratiti, tako što će biti uz njih kada ostare, oženiti se, udati dobiti djecu, biti zahvalno i pažljivo itd. kada se ta očekivanja ne ispune, roditelji se mogu osjetiti razočarano pa onda izgovaraju čuvenu rečenicu: “I to mi je hvala!”.

Jesam il upao u zamku

Ako očekujete da dijete vaš život ispuni smislom, riješi probleme i nadoknadi nešto što vam nedostaje, ako smatrate da zbog djeteta žrtvujete svoje potrebe, bez obzira na to mislite da je to u redu ili ne, ako vaš odnos s djetetom često opisuje osjeća razočaranja, iznevjerenosti, ogorčenja – onda ste upali u zamku.

majka-1

Djetetovo ponašanje

Dijete je nesigurno, razmaženo, nedovoljno samouvjereno; prije puberteta je pasivno, vezana za vas, a tijekom puberteta i nakon njega pasivno je i nesigurno ili ima izrazito loš odnos s roditeljem; podložno je osjećaju krivnje.

Moguće posljedice

Mogu se pojaviti: psihosomatski poremećaji, depresija, anksioznost, teškoće u komunikaciji, poremećaj u ponašanju, ako i nezadovoljavajući odnos s partnerom.

Izlaz iz zamke

Ne osnivajte obitelj zato što se osjećate nepotpuno, neispunjeno i usamljeno ili da biste spasili i poboljšali brak ili vezu. Dijete ne smije popunjavati rupe u vašem životu.

Ne pristupajte roditeljstvu kao nečemu što iziskuje vašu žrtvu i odricanje od većine vaših potreba. Odvojite vrijeme za odmaranje i za bavljenje nečim što vam pričinja zadovoljstvo. To nije uvijek jednostavno, ali je izvedivo. Kada imate puno obveza, napravite popis prioriteta. Ako treba birati između pranja posuđa i odmaranja dok vaša beba spava – odmarajte se.

Preuzimajte odgovornost za vlastite odluke i postupke. Ako se nađete u neugodnoj situaciji ili u odnosu koji vas ne zadovoljava, bilo da je riječ o djetetu , partneru ili nekom trećem, osnovno i najvažnije pitanje nije: “Zašto je on, dijete, partner, takav?” te: “Kako ga (je) mogu promijeniti?”, nego: “Što sam učinio/la da se našao/la u ovakvoj situaciji?” i: “Što mogu učiniti da popravim ovu situaciju?” To nije lako izvesti, ali je jedini konstruktivan početak koji vodi do promjene. Sjetite se da jedina osoba koju možete promijeniti nije vaše dijete ni vaš partner, već samo vi sami.

Učite dijete od malih nogu da samo bira i za svoje odluke preuzima odgovornost. Tako će biti manje šanse da situacije u kojima se nađe, a koje mu ne budu odgovarale, objašnjava na sljedeći način: “Kriv je … profesor, učiteljica, političar, šef, partner, kolega, dijete itd. Odluke su pred nama i mi ih stalno donosimo, bili toga svjesni ili ne. Nisu sve odluke lake i ugodne, ali ako ste svjesni da ih donosite, moći ćete nešto i promijeniti.

Iz knjige: Zamka za roditelje
Uz dopuštenje:
Profil