Simo-tamo po Samoboru!
Karnevalski događaji, ovisno o zemljopisnoj i jezičnoj pripadnosti, nose različita imena i različitog su trajanja, ali ih sve objedinjuje neobuzdano veselje, sklonost sprdnji i maske.
To je razdoblje kada zima polako uzmiče, ali još valja dodatno odagnati demone
Naziv karneval ima barem dva objašnjenja: s jedne strane aludira na doba odricanja uoči Uskrsa odnosno carnem levare (dignuti tj ukloniti meso) ili kolokvijalno carne vale – zbogom meso, dok se također tumači nazivom carrus navalis odnosno brod na kotačima kao vozilom u sklopu obrednih povorki (danas također sastavnicom karnevalskih povorki).
Hrvatski nazivi su poklade, maškare, mesopust ili fašnik, a ovaj posljednji se vezuje uz sjeverozapadnu Hrvatsku, posebno uz najpoznatiji Samoborski fašnik.
Objašnjenje riječi fašnik nije jednoznačno, iako se oba tumačenja oslanjaju na izraze iz njemačkog jezika: Fasching odnosno Vastschang u značenju „ispiti posljednju čašu“, dakle početak odricanja ili fasten u prijevodu postiti.
Samobor ima dugu karnevalsku tradiciju pa uz tradicionalne sadržaje nastoji ponuditi nešto novo
U sklopu programa 194. Fašnika (14.2.-25.2.2020.), Turistička zajednica Samobor izdala je slikovnicu „Maska traži lice – upoznaj Samobor kroz priču“ autorice Maje Jerčić i ilustratorice Dore Ajduković poprativši je izložbom originalnih slika u Maloj dvorani galerije Prica (11.2.-1.3.2020.).
Sa samoborskom kremšnitom (koja se javlja na svakoj ilustraciji) kao svojevrsnim zaštitnim znakom, slijedimo Masku pri njezinom obilasku Samoborom u potrazi za licem koje će je povesti na fašnik.
Naslovnicu slikovnice krasi Trg kralja Tomislava (tijekom fašnika prigodno nazvan Trg fašničkih velikana) i priča o ljubavi pjesnika Stanka Vraza (1810.-1851.) prema lijepoj Julijani (Ljubici ) Cantilly (1812.-1842.).
Često se njihova neostvarena ljubav poistovjećuje s onom Romea i Julije, međutim dok se u Veroni radilo o zavađenim obiteljima, samoborski slučaj je puno prozaičniji: bogata obitelj Cantilly nije u Vrazu vidjela prikladnog ženika nego je Ljubicu udala za trgovca Eduarda Englera.
Pjesnička zbirka posvećena Ljubici pod nazivom „Đulabije“ (vrsta crvene sočne jabuke) sadrži ljupke pomalo naivne pjesme za neprežaljenom ženom, a u spomen na njihovu ljubav u Samoboru se održava pjesnička manifestacija „Vrazova Ljubica“.
Drugo ime čvrsto vezano uz samoborske umjetnike jest skladatelj Ferdo Livadić (1799.-1879.) čija je obiteljska kuća (danas muzej) bila okupljalište istaknutih članova Ilirskog pokreta (kojem je, poput Vraza, i sam pripadao).
Prateći Maskinu potragu za licem s kojim će poći na fašnik, slikovnica nas vodi pokraj župne crkve svete Anastazije (ranobarokna crkva koju je 1675. sagradio talijanski graditelj Hans Allio ), Samoborskog muzeja (utemeljenog 1949. zaslugom Ivice Sudnika (1910.-2002.) i njegovih inicijalnih triju zbirki), kupališta na Vugrinščaku (poznatog pod nazivom „hidropatično“, sagrađeno je 1889., a prošireno 1906.), ruševina Starog grada (1268.sagradio ga je češki kralj Otokar nakon čega su se mijenjali brojni vlasnici i graditeljski stilovi ), Parka prirode Žumberak-Samoborsko gorje…..
Sve nabrojeno i ilustrirano u ovoj slikovnici djeca nakon čitanja mogu pogledati u „živo“, uključujući i dio vlaka iz filma Kreše Golika „Tko pjeva zlo ne misli „(1970.).
U tom se filmu obitelj Šafranek i mnogi drugi izletnici voze popularnim „Samoborčekom“ koji je povezivao Samobor i Zagreb (14.1.1901.-31.12.1979.), pa iako je, kako kažu, vozio brzinom od 20 kilometara na sat (kasnije ipak nešto brže) bio je omiljen način prijevoza.
Danas se u Južnom naselju mogu vidjeti lokomotiva i dva vagona, ali želja da vlak ponovo provozi nekadašnjim putem, sasvim sigurno nikada neće biti ostvarena (teško bi bilo porušiti sve kuće nikle na nekadašnjoj trasi).
Slikovnica završava u novo uređenom kinu „Samobor“ u Pučkom otvorenom učilištu Samobor, pomalo kao nagovještaj (?) nove slikovnice, jer je Samobor neiscrpno vrelo zgoda, ljudi i priča.
Fotografije Kruno Solenički
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
