Postoje razne teorije o ljudskoj agresivnosti. Jedni agresivnost promatraju kao reaktivno stanje, odnosno odgovor na frustraciju a drugi kao nešto s čime se čovjek rađa, primjerice u obliku agresivnoga nagona koji je na ovaj ili onaj način, stalno aktivan.
Ono što obje teorije objedinjuje jest konstatacija da čovjek posjeduje potencijal agresivnog ponašanja. To naravno vrijedi i za djecu svih uzrasta.
Agresija se može manifestirati na različite načine. Možemo biti agresivni u mislima, na riječima i djelima, agresivni prema sebi i drugima, svjesno ili nesvjesno agresivni. Agresiju je moguće potiskivati, a često smo je skloni i poricati.
Agresivnost u djeteta uočavamo još u najranijoj dobi
Nijedno dijete ne rađa se sa znanjem, odnosno sposobnostima, da se na odgovarajući način nosi sa svojim nagonima pa tako ni s agresivnim. Ono uči tijekom odrastanja u interakciji s roditeljima, širom obitelji te kroz svakodnevne kontakte s poznatim i nepoznatim osobama.
Ako dijete odrasta u obitelji gdje je agresivno ponašanje članova obitelji uobičajeno, a osobito ako su ti članovi agresivni prema djetetu, ono će se najčešće i samo ponašati agresivno.
Odrastajući u strahu od agresije odraslih, dijete se počinje identificirati s agresorom jer na taj način smanjuje svoj strah. S druge strane, ono od agresora počinje poprimati model ponašanja u kojem je agresivno ponašanje samo po sebi razumljivo.
Fizički zlostavljana djeca najčešće su i sama agresivna prema slabijima od sebe
Određeni tipovi agresivna ponašanja mogu biti izraz neke druge osnovne bolesti, kao što su organsko oštećenje mozga, određeni oblici epilepsije, granično ustrojstvo ličnosti, psihoza, tumor na mozgu, intoksikacije (alkohol), afektivni poremećaji i dr.
Impulzivno, odnosno agresivno ponašanje djece često se javlja uz hiperkinetski sindrom. Takvoj djeci lako je odvući pozornost i izrazito su nemirna, zbog čega nisu sposobna izdržati uobičajeni školski sat. Budući da su nemirna, često dolaze u sukobe sa svojom okolinom pa ih druga djeca izbjegavaju i proglašavaju agresivnima.
Danas sve važniji uzrok agresivnog ponašanja djece postaje neprimjerena količina gledanih filmova te učestalo igranje kompjuterskih igara prepunih svakojake destrukcije.
Najvažnije je utvrditi uzrok agresivnog ponašanja djeteta i ako je moguće, ukloniti ga. Ono što svatko može učiniti kada primijeti da se dijete agresivno ponaša je da mu jasno postavi granice do kojih u aktualnoj situaciji smije ići.
Većina agresivne djece nema osjećaj za granice. Nema opravdanja ako dijete tuče drugu djecu, odrasle i životinje, ako dijete uništava stvari, koristi proste izraze, prijetnje ucjene i slično, nema opravdanja ako dijete želi sebi učiniti neko zlo.
Ako dijete radi i jednu od navedenih stvari, treba odmah reagirati jasno, glasno i dovoljno čvrsto da dijete stekne dojam kako nam je jako stalo da se njegovo ponašanje promjeni, odnosno da se vrati unutar društveno prihvatljivih granica.
Iza ovih čvrstih, odlučnih postupaka treba se nazirati stav da nam je stalo do djeteta i da to radimo iz ljubavi, a ne iz potrebe da nekoga pobijedimo ili kaznimo. Jer ono što pomaže nije sama zabrana i kazna već to ako su ti postupci izraz naše iskrene brige i ljubavi prema djetetu.
Kod manje djece osim eksplicitnih zabrana, koristi se i diskretno skretanje njihove pažnje od destruktivnog ponašanja prema konstruktivnim sadržajima kao što je igra, slikovnice, odlazak na neko drugo mjesto, pokazivanja nekog prizora u okolici i sl.
Dijete ne bi smjelo steći dojam da svojim agresivnim ponašanjem može doći do nekog cilja već prvenstveno svojim trudom, umijećem i brigom za sebe i svoje bližnje kao i za sva druga živa bića.
Ovaj stav u odgoju treba proširivati i na stvari, zaštitu prirode, uvažavanje tuđeg mišljenja, vjerovanja, osjećaja.
Djecu sklonu agresivnom ponašanju dobro je uključiti u sportske klubove, gdje svoju agresiju uz pomoć trenera, mogu sublimirati kroz natjecanje. Trener u sportskome klubu predstavlja pozitivan autoritet, s kojim se djeca rado identificiraju.
Ako djetetovo agresivno ponašanje proizlazi iz neke druge tjelesne ili psihičke bolesti, neophodan je pregled dječjeg psihijatra i/ili psihologa.
Pripremila :Žana Pavlović, prof. psiholog
DV Cvrčak Solin
