Što kada moje dijete ne želi jesti?

Slika obitelji okupljene oko obiteljskog stola za vrijeme ručka na kojoj svaki član uživa u obroku za mnoge je roditelje nedosanjani san.

Čak i ako stavimo po strani nedostatak vremena suvremenog zaposlenog roditelja, smjenski rad, užurbanost svakodnevice pa se obitelj barem jednom tjedno i uspije okupiti na zajedničkom objedu, mnogim roditeljima upravo u tom trenutku počinje, kako to sami opisuju, „noćna mora“ ili „igra živaca“.

Drugim riječima, upravo za vrijeme obroka i/ili hranjenja događaju se značajni konflikti između roditelja i djece koji su i jednima i drugima izvor velike frustracije i stresa.

Gotovo svaki roditelj ima poteškoća s hranjenjem svoga djeteta s vremena na vrijeme.
Zašto je tome tako?

Zašto nastaju problemi s hranjenjem?

Zanimljiv je podatak iz istraživanja Schoedera i suradnika iz 1983. Oni su u jednoj studiji pokazali kako 60% roditelja dvogodišnje djece, 30% roditelja trogodišnje djece i 50% roditelja četverogodišnjaka izvještava o problemima tijekom obroka. U toj studiji provedenoj na uzorku od 140 djece ni jedan roditelj novorođenčeta niti jednogodišnjaka nije izvijestio da ima ikakvih problema s hranjenjem.

Iako se problemi u hranjenju mogu javiti tijekom prve godine života oni su puno češći nakon prve godine života te kroz cijelu predškolsku dob. Ovi podaci odgovaraju onome što znamo o djetetovu psihofizičkom razvoju u predškolskoj dobi.

U prvih pet mjeseci djeca udvostruče svoju težinu, a do kraja prve godine ju čak utrostruče. Između prve i druge godine života dobivanje na težini se polako usporava i u naredne 3 do 4 godine dijete dobiva dva, tri kilograma godišnje.

Prirodna posljedica ovakvog fizičkog razvoja djeteta jest značajno smanjenje djetetovog apetita u drugoj godini života kada upravo većina roditelja izvještava o pojavi prvih problema.

Drugi razlog zbog kojeg se roditelji susreću s ovim problemom upravo nakon prve godine života jest i prelazak s tekuće i „miksane“ na krutu hranu koju je potrebno ne samo samostalno prinositi ustima nego i samostalno žvakati.

Naposljetku, jedan od razloga su i razvojne osobine dvogodišnjeg djeteta. U ovom razvojnom razdoblju kod djece se javlja pojačana potreba za neovisnošću i autonomijom te pojava negativizma kao jednog od načina ispoljavanja te potrebe za autonomijom.

Pojava negativizma i učestalo „ne“ i „neću“ većini je roditelja poznato u većoj ili manjoj mjeri, a upravo je odbijanje i/ili selektivnost prema hrani drugi oblik iste razvojne faze.

Razumijevanje djetetovih razvojnih potreba i uzroka problema s hranjenjem pomaže roditelju u suočavanju s vlastitim stresom i frustracijom te umanjivanju istih jer iako se procjene istraživača o tome koliko je ovaj problem odbijanja i selektivnosti hrane zastupljen u populaciji kreću se od 20% pa sve do 60% kod samo 1-3% djece ovaj problem toliko perzistira da može ugroziti zdravlje i normalan rast i razvoj djeteta.

Kako prevenirati i spriječiti poteškoče hranjenja kod fijeteta

Svaki je roditelj je prirodno zabrinut za djetetovo zdravlje i dobrobit i svome djetetu želi osigurati redovite i zdrave obroke. S druge pak strane svako dijete ima jedan neobičan osjećaj da je to bitka koju roditelj ne može dobiti i kao rezultat toga djeca često nastoje iskazati svoju autonomiju upravo u situacijama obroka.

Stoga je nužno naglasiti da roditelj i dijete dijele odgovornost za situaciju hranjenja tako da roditelj odlučuje koja će hrana biti pripremljena i kada, dok dijete ima pravo odabrati što će od ponuđenog uzeti, koliko će pojesti i kako će jesti.

Prihvaćanje nove hrane neće doći spontano

S obzirom na činjenicu da dijete u određenoj mjeri kontrolira svoje hranjenje nije začuđujuće da su poteškoće u ovom području relativno česte tijekom djetinjstva. Međutim, ostaje dio roditeljske odgovornosti da djetetu ponudi mnogo različite hrane koja varira po okusu i teksturi.

Pri tome treba biti svjestan da je prihvaćanje nove hrane ovisno i o urođenoj preferenciji za slatkom i slanom hranom, te urođenoj averziji prema kiseloj i gorkoj hrani. Djeca se također rađaju s predispozicijom da obijaju novu hranu. To znači da prihvaćanje nove hrane neće doći spontano, ali može biti naučeno jednostavnim izlaganjem djeteta novoj hrani koju još nije probalo i koju isprva ne želi ni kušati.

Tako će nova hrana, nakon što je duže vrijeme nudimo djetetu, postati poznata, a djeca imaju tendenciju da jedu ono što im je poznato. Štoviše, rano iskustvo izloženosti širokom spektru okusa i tekstura hrane dovodi do spremnosti na prihvaćanje novih okusa kasnije u životu.

Čest problem: Odbijanje krute hrane

Osim roditeljske odgovornosti da djetetu od rane dobi nudi različitu hranu bitan je korak djetetu pravovremeno ponuditi krutu hranu.

Poželjno je tijekom perioda od 6 do 10 mjeseca djetetu ponuditi adekvatnu krutu hranu. To je vrijeme kada djetetov razvoj fine motorike omogućava da ono dohvati i primi hranu te je s intencijom prinese ustima. Naravno da u tome periodu djetetu treba ponuditi hranu sukladno s dobi i rastu zubića kao što je kuhana mrkva ili cvjetača.

Istraživanja pokazuju da djeca koja u toj dobi nisu bila izložena krutoj hrani imaju problema kasnije jedenjem krute hrane. Ako dijete isprva odbija krutu hranu u tom periodu ne bi se smjelo u potpunosti odustati i vratiti kašastoj hrani nego nastaviti nuditi krutu hranu u narednim danima i tjednima.

Ne odustati u nuđenju hrane koju dijete odbija

Nakon prve godine života odbijanje različitih vrsta hrane je za očekivati jer djeca tada počinju formirati snažnije preferencije i apetit se smanjuje. Ako djetetu više puta tijekom perioda od dva tjedna ponudimo hranu koju je odbilo, povećavamo šanse da će dijete s vremenom probati tu hranu i naučiti se da ju voli.

Nasuprot tome, ako uklonimo hranu koju je dijete odbilo i zamijenimo ju hranom koju preferira poslat ćemo djetetu poruku da dobiva nagradu da svoje odbijanje. Kao rezultat toga povećat ćemo šanse da dijete nastavi odbijati hranu.

Djeca imaju urođene mehanizme koji reguliraju hranjenje

Potpuno je razumljiva roditeljska briga o tome da dijete dobije dovoljno hranjivih sastojaka za normalan rast i razvoj, ali bitno je osvijestiti da djeca imaju urođen osjećaj gladi i sitosti.

Tijekom prve godine, kada djeca prolaze najintenzivnije razdoblje fizičkog razvoja, njihov urođeni regulatorni sustav za unos hranjivih tvari dobro funkcionira, pa velika većina djece jede upravo onoliko koliko im treba i ono što im treba.

Pretjerana roditeljska kontrola u ovom periodu života povezana je s problemima hranjenja kasnije. Stoga u tom periodu ne treba prisiljavati da se pojede sve što je na tanjuru ili djetetu uklanjati hranu prije nego je završilo s jelom.

Pružiti prikladan kontekst za obrok

Doživljavanje stresa tijekom obroka je svakako jedan od čimbenika koji i odraslim osobama smanjuje apetit, dok je taj učinak kod djece koja tek formiraju svoje preferencije i navike hranjenja naročito izražen. Bitno je djetetu pružiti ugodno okruženje bez stresa i bez okolinskih distraktora.

Tako će, primjerice, korištenje televizije ili tableta da bi se djetetu nečime zaokupila pažnja dok ga se hrani vjerojatno postati problem u narednim godinama.

Roditelj kao model

Ukoliko roditelj ne sjedi za stolom dok jede, obroke uzima „s nogu“, ne odvoji vrijeme za jelo i tijekom obroka gleda na mobitel teško da će dijete usvojiti navike kakve je roditelj zamislio. Dijete uči ono što doživljava. Slično je i sa zdravom hranom; veće su šanse da će dijete jesti zdravu hranu ukoliko tu naviku ima cijela obitelj.

Fizička aktivnost

Koliko djeca vole boraviti vani, koliko vole boraviti u parku i dječjem igralištu ona i sama nama dobro znaju izraziti. Djeca ne samo da to vole nego je to izrazito bitno za njihov razvoj. Stimuliranje apetita je samo jedna od prednosti fizičke aktivnosti.

Konzistentan raspored obroka

Djeci je u svemu potrebna struktura, dosljednost i sigurnost, nepromjenjivost okolina. Konzistentnost u zadovoljavanju osnovnih bioloških potreba poput spavanja i jedenja jedna je od ključnih u tom aspektu.
Posluživanje obroka uvijek u isto vrijeme u danu povoljno će djelovati na reguliranje djetetovog osjećaja gladi i sitosti.

Nagraditi poželjna ponašanja

Kako bismo oblikovali djetetovo ponašanje od odbijanja hrane do prihvaćanja hrane potrebno je umanjiti kritiziranje i negodovanje, a povećati pohvaljivanje i nagrađivanje željenih ponašanja.

Pri tome treba osvijestiti da je pažnja jedna od najvećih nagrada i da samim time što ćemo obratiti pažnju na to kako naše dijete jede, to mu reći i pohvaliti potičemo poželjna ponašanja.

Međuobroci i slatkiši

Istini za volju i velik broj odraslih više voli pojesti čokoladu nego tanjur variva. Ta je hrana koja je bogata energijom i nije čudo da ju najviše vole upravo oni koji najviše trče i skaču.

Međutim, ukoliko se dijete najede međuobroka ono neće biti gladno za glavne obroke. Stoga je bitno da roditelj zauzme jasan stav o tome da su ručak i večera važni te da dozvoljava slatkiše i međuobroke samo kad je dijete pojelo razumnu količinu hrane za glavni obrok.

Autor:
Martina Vrbat Milas, psihologinja

Izvor: Dječji vrtić Ententini