Povodom nedavno održanog okruglog stola „Darovita djeca: potencijal koji može preobraziti Hrvatsku u suvremenije društvo“, razgovarali smo s Kristinom Duvnjak, voditeljicom edukacije udruge Bioteka i profesoricom biologije, koja se već niz godina bavi obrazovanjem djece.
Udruga Bioteka posvećena je promicanju biologije i srodnih znanosti, a jedan od njezinih projekata je i PANDA – projektna nastava za darovitu osnovnoškolsku djecu.
Darovita djeca se načinom razmišljanja, interesima i poimanjem svijeta oko sebe posebno ističu u odnosu na svoje vršnjake, te se kao takva svrstavaju u skupinu djece s posebnim potrebama.
U sebi nose posebne sklonosti za savladavanjem određenih područja – njihova natprosječnost određuje ih kao male genijalce koji mnoge stvari rade naprednije, brže, uspješnije i drugačije od svojih vršnjaka, te u tome ostvaruju visoka postignuća.
Kristina Duvnjak za naše je čitateljice otkrila odakle joj interes za rad s darovitima te kako funkcionira projekt PANDA.
W: Kako ste se odlučili baviti darovitom djecom?
Odgoj i obrazovanje djece teme su kojima se još uvijek nedovoljno pažnje posvećuje u društvu, pogotovo ako se radi o djeci s posebnim potrebama, u koju se ubrajaju i darovita djeca.
Budući da sam profesorica biologije, imala sam prilike raditi u školi, no, ubrzo sam shvatila da ću obrazovne aktivnosti kakve sam smatrala da treba provoditi u odgojno-obrazovnom sustavu sa svom djecom, uspješnije ostvarivati putem udruge Bioteka i naših projekata, među kojima je i PANDA, projekt namijenjen darovitoj djeci.
W: Darovitost je pojam s kojim se ne susrećemo često. Kako uopće prepoznati darovito dijete?
Posebne karakteristike darovite djece vidljive su već od rane dobi: potrebno im je manje sna, imaju puno energije, vrlo su radoznali i maštoviti, zapažaju detalje, stalno nešto ispituju, zanima ih kako stvari funkcioniraju, često rano nauče čitati i računati.
Osim toga, ispravljaju odrasle u njihovim nedosljednostima, a s velikom žarom vole proučavati određene teme, u kojima postaju pravi mali eksperti.
Međutim, postoji razlika između bistre i darovite djece.
Primjerice, bistro dijete je ono koje je zainteresirano na nastavi, uvijek se javlja i pokazuje kako nešto zna, dok darovito dijete pita za uzročno-posljedične veze određenih situacija, često preispitujući autoritet učitelja.
Takva su djeca jako zahtjevna i zapravo nije lako raditi s njima jer zahtijevaju puno pažnje.
W: Ukoliko roditelji ili učitelji zapaze potencijalnu darovitost djeteta, kome se trebaju obratiti? Postoje li određena testiranja kojima se ona utvrđuje?
Roditelji bi se trebali obratiti stručnom timu vrtića ili škole i zatražiti njihovo stručno mišljenje. U tome bi im trebali pomoći odgajatelji i učitelji koji svakodnevno rade s djetetom.
No, često se događa da učitelji u školama nisu imali prilike proći edukaciju za prepoznavanje i identificiranje darovitih učenika.
Tada se roditelji mogu posavjetovati s nekom od udruga ili organizacija, specijaliziranih za rad s darovitom djecom ili pak, zatražiti od psihologa procjenu intelektualnog statusa djeteta..
Psihološko testiranje samo je jedan od načina prepoznavanja darovitosti djeteta. Danas se preporuča multidimenzionalni pristup koji uključuje procjenu psihologa, zapažanja učitelja ili odgajatelja, roditelja, vršnjaka, specijaliziranih stručnjaka iz područja talenta djeteta, pa čak i samoprocjenu djeteta.
W: Spomenuli ste kako učitelji nisu dovoljno educirani za prepoznavanje darovite djece. Znači li to da školski sustav ne prepoznaje potrebe takve djece?
Škole su preopterećene administracijom, a trebale bi se fokusirati na kvalitetne edukatore. Potrebno je probuditi svijest u društvu o darovitoj djeci i učiteljima osigurati konkretnu, sustavnu i planiranu edukaciju kako bi znali kako pristupiti darovitim učenicima.
Nastavni program prilagođen je većini, pa često dolazi do nesklada između potreba darovitih učenika i samog programa. Daroviti se učenici nerijetko dosađuju na nastavi jer je ona strukturirana na način da se pasivno uči, traži se reproduktivno znanje, dok su kritičko razmišljanje i kreativnost zanemareni.
W: Što je zapravo projekt PANDA i čime se on bavi?
Projektne radionice PANDA inovativnog su i edukativnog karaktera te su namijenjene darovitim osnovnoškolcima.
Osmišljene su kao nadopuna školskom kurikulumu te kroz istraživački i kreativni pristup darovitoj djeci pružaju izravnu suradnju sa znanstvenicima, stručnjacima, raznim institucijama, fakultetima i tvrtkama, studentima i ostalim volonterima, čime je djeci omogućeno učenje na stvarnim primjerima i vlastitom iskustvu.
PANDA obuhvaća aktualne teme i izazove svijeta u kojemu živimo: bioraznolikost, održivi razvoj, ljudsko zdravlje i prehranu, energiju te zaštitu okoliša i prirode.
Svaki obrazovni modul završava posjetom djece realnom sektoru, gdje ih zaposlenici tvrtki, udruga i institucija partnera u projektu vode kroz proces svojega rada, uz strukturiranu edukaciju.
Pohađanjem projekta djeca uče kako rješavati probleme, kritički promišljati, prikupljati i interpretirati podatke te ih praktično iskoristiti.
Primjerice, uzgajali su biljke u hidroponskom uzgoju i uspoređivali ih s uzgojem sjemenki u zemlji, sa studentima krajobrazne arhitekture na terenu u kvartu preispitivali su karakteristike (ne)planski građenih kvartova u našem gradu, provodili su mikrobiološku analizu voda na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu ili unaprjeđivali životni prostor životinja u zoološkom vrtu.
W: Projekt PANDA pokrenut je 2016. i uspješno se provodi već tri školske godine zaredom. Koliko djece trenutačno pohađa radionice i koliko one traju?
Trenutačno imamo 36-ero djece iz zagrebačkih osnovnih škola Fran Galović, Gustav Krklec te drugih osnovnih škola okupljenih oko redovitih Biotekinih edukacijskih programa.
Djeca pohađaju radionice svaka dva tjedna po dva školska sata. Ovogodišnje izdanje projekta djeci omogućuje i četiri terenska izleta: jedan istraživački dan u gradu te posjete Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu i Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu, kao i posjet slatkovodnom akvariju Aquatika u Karlovcu.
W: Osim civilnog, privatnog i javnog sektora, tko sve sudjeluje u radu s djecom i na koji način osmišljavate program?
Osim troje direktno angažiranih Biotekinih zaposlenika, u radu s djecom sudjeluje 13 mentora, uz pomoć desetak studenata. Trudimo se biti bolji iz godine u godinu i odgovarati na potrebe i želje djece, koje potom uvrštavamo u program.
Surađujujemo i sa psiholozima iz udruge Vjetar u leđa, a psihologinja Ksenija Ranogajec Benaković održava predavanja roditeljima polaznika i učiteljima u njihovim školama, te edukatorima, volonterima i mentorima projektnog tima.
W: Za kraj, možete li dati nekoliko savjeta roditeljima darovite djece? Kako postupati s djecom, u što ih uključiti?
Roditelji bi trebali osluškivati djetetove interese i pomagati mu da se bavi onim što ga zanima, razvijati njegovu samostalnost, poticati ga da govori o onome što je vidio ili pročitao, iznosi svoje dojmove, povezuje informacije.
Poticajna okolina, ustrajnost, samopouzdanje i regulacija emocija određuju kako bi djetetova potencijalna darovitost prerasla u izvrsnost u određenom području.
Bilo bi dobro djecu koja pokazuju akademsku, znanstvenu, logičko-matematičku darovitost uključiti u programe organizacija ili udruga koje su se specijalizirale za rad s njima te koje imaju cjeloviti pristup, odnosno nastoje razvijati sve segmente djetetove osobnosti.
Za darovitu je djecu od iznimne važnosti da se mogu družiti s vršnjacima koje zanima znanost, da mogu dijeliti svoja iskustva, biti motivirana za daljnjim razvijanjem svojih sposobnosti, kao i znanstvenog, kritičkog i kreativnog mišljenja, ali i timskog duha.
