Roman Kraljević i prosjak, od svog prvog izdanja 1882. godine do danas postao je klasik književne literature
iz pera jednog od najvećih svjetskih autora Marka Twaina. Topla ljudska priča dala je potpuno novu dimenziju uobičajenoj komediji zabune tj. zamjene identiteta, po čemu je roman poznat.
Priča prati dva lika: princa (Edward Tudor) i prosjaka (Tom Canty). Oba su rođena na isti dan i u istom gradu, ali u dijametralno suprotnim životnim okolnostima. Upoznajemo ih kao dječake – sanjare, koji maštaju… jedan o slobodi, a drugi o dostojanstvenijem životu. Kada se njih dvojica sretnu, zaintrigirani životom onog drugog, impulzivno odluče zamijeniti odjeću. Međutim, kako to obično biva, splet okolnosti ih dovodi do zamjene identiteta, što obojicu prisiljava živjeti život onog drugog, bez mogućnosti dokazivanja istine. Oba dječaka doživljavaju razne komične i tragične situacije, sve do sretnog završetka kada uspijevaju vratiti svoj identitet, ali i naučiti bitnu lekciju – da “svaki novčić ima dvije strane”.
Glavni motiv romana, time i predstave je loša ljudska osobina da se dojam o čovjeku stvara prvenstveno na temelju njegovog vanjskog izgleda. „Odijelo ne čini čovjeka“, poslovica je koju često izgovaramo, ali rijetko primjenjujemo u praksi. Twain je tu postavku mudro utkao u priču o dva dječaka koji su obzirom na svoje godine “neiskvareni” i potpuno zbunjeni činjenicom što ih okolina doživljava prvenstveno na temelju njihovog izgleda. S druge strane Twain nam nameće i premisu kako život nije crno – bijel tj. da i u životu prosjaka i u životu princa postoje pozitivni i negativni aspekti. Jedan uživa u slobodi, drugi u blagostanju, ali svaka ta blagodat ima svoju negativnu stranu.
Upravo je to ono čime se predstava Kraljević i prosjak bavi. S uporištem u Twainovom romanu, gotovo da je prebačena u svijet bajke. Ogoljena od povijesnih podataka u dramatizaciji, ona govori o ljudima, situacijama i emocijama – prvenstveno o ljudskoj nepravdi i nepravednosti društvenih slojeva. Obzirom da je namijenjena mlađoj publici, izbjegava nepotrebne mračne detalje i događaje, ali s druge strane ne bježi od snažnih emocija.
Devet glumca koji igraju preko dvadeset likova, na pozornici u dva nivoa, puno glazbe, veselje zajedničke igre, duhovito isprepleteni tragični i komični elementi i naglašena potreba za društvenom osjetljivošću – čine ovu predstavu dinamičnom i ozbiljnom, a opet zabavnom i bliskoj gledateljima.
Ivana Čoh Šverko
Izvor: Žar ptica
