Nova slikovnica autorice Nade Horvat upotpunjenu ilustracijama Ines Vlašić.
Nada Horvat
… rodila sam se u Osijeku, na desnoj obali Drave, dođe mi da kažem “jednom davno”, jer mi se čini da je to i bilo davno, sredinom prošloga stoljeća. Onda sam se iz rodnog grada, u kojem se sveučilište tek počelo rađati, preselila u Zagreb i ondje ostala, opčinjena lutkarskim kazalištem, osobito Lutkarskim studijem “Kvak” za koji sam počela pisati kratke lutkarske igrokaze (zbirka “Hoću biti Brljiban”, Školska knjiga, Zagreb, 1986.).
Bilo je to vrijeme tikvastih primadona, zmajeva i kraljevni, brbljavih ptica i mladih klica i lijenih mačora, ipak spremnih “plovit’ preko mora”.
A onda sam jednoga dana te iste vilin-konjice i srebrene mice ugledala u izlogu jedne zagrebačke trgovine. Kad sam se uvjerila, da nisu tek priviđenje, pronašla sam Ines i upitala je bi li ilustrirala moje pjesme.
Tako je nastala ova knjiga.
Ines Vlašić
U dubokim predjelima duše poneka misao, pogled ili mačji rep mi pričara drago lice, događaj, Čovjeka. Te sakrijem i čuvam. I poput komada dragocjenog stakla izvlačim tek u nekom posebnom treptaju vremena…
Rođena sam 17. ožujka 1971. godine u Varaždinu. Odrastala sam uz desne rukave Drave koja je za mene naplavila bakine priče i legende. Tako začaranu me prate uz razasuta zrnca života. Poneka od njih rasipam sama ili zakopam plitko uz ljušturu vlastite jezgre. Jedno po jedno izgrebem, iskopam i nježno vratim.
Ponekad na srebrne podloge različitih formi upletene u staklena zrna. Poput minijaturnih malih plastika i ilustracija. Srebro zato što je podatan i mek metal ženske duše. Staklo, zato što je prezaboravljen materijal čija prozirnost i krhkost svjedoči o prolaznosti. Nakit, zato što njegova primarnost nije ures.
Ilustracija zato što je tek skica emocije koja prethodi njenom zatvaranju u oblik.
Uz dopuštenje: Algoritam knjiga (sve fotografije)
