Dječje kazalište Dubrava najistočnija je kazališna točka u Zagrebu i zahvaljujući svojoj relativnoj izoliranosti i brojnoj dječjoj populaciji, ima izuzetno važnu ulogu u kazališnom odgoju mlade publike.
Izvrsno je, kada se profesionalni kazališni redatelj blizak spomenutom kazalištu prihvati osmišljavanja predstave, kao što je to učinio Mario Kovač napisavši tekst „Sam na svijetu“ za one od šest godina i starije (27.9.2019., osvrt na izvedbu 26.10.2019.).
Radi se o monodrami u kojoj glumi, pjeva i svira Nikša Marinović, koji je u ovoj predstavi ujedno skladatelj, te zajedno s Kovačem autor pjesama.
Kada predstavu za djecu nazovete „Sam na svijetu“, prva je asocijacija da se radi o priči „Pale sam na svijetu“ danskog književnika i psihologa Jensa Sigsgaarda (1910.-1991.).
I doista, prvi dio predstave Marinović utjelovljuje dječaka koji je oduševljen što smije raditi što god mu padne na pamet, jer nikoga nema i nitko mu ništa ne brani.
Ubrzo mu postane dosadno, jer nema mame i tate, nema prijatelja, nema filmova u kinu niti na televiziji, postane gladan…ukratko, ono za što je mislio da će biti zabavno, pretvara se u nešto ružno i žalosno.
Osamljeni dječak želi povratak u prijašnji život, što mu se ostvaruje, jer se – budi.
Marinović vodi male gledatelje kroz emotivna stanja svojeg lika zorno prikazujuću kako splašnjava njegovo oduševljenje mogućnostima koje mu pruža svijet bez zabrana.
Doduše, nema zabrana,ali ni radosti. U drugom dijelu predstave imamo odraslog osamljenog muškarca- brodolomca nasukanog na nenaseljenom otoku, Robinsona Crusoea (inspiriran istoimenim romanom Daniela Defoea (1660.- 1731.)).
Za razliku od dječaka u prvom dijelu monodrame, sada se radi o odraslom i snalažljivom muškarcu, koji može sam izgraditi kolibu, nabaviti hranu ili se izvući iz raznih nevolja.
Ipak, ma koliko bio zauzet preživljavanjem, nedostaje mu ljudsko društvo i kada ugleda trag noge u pijesku, a zatim susretne i vlasnika, odlučuje se za nove podvige: gradnju čamca kojim će se vratiti u civilizaciju.
Nikša Marinović svojim živim načinom pripovijedanja u koje upliće svirku i pjevanje vrlo sugestivno vodi mlade gledatelje kroz dogodovštine svojih likova, poručujući da se nikada ne treba prepustiti očaju (jako ozbiljno tumači pojam defetizma!) i da valja biti strpljiv da se postigne ono čemu se teži.
Čini mi se odličnom idejom povezati spomenuta dva lika, dječaka i muškarca prepuštenih samima sebi i vlastitoj snalažljivosti, te time pokazati da mališane i odrasle podjednako može zadesiti slična sudbina (fikcionalna ili stvarna), te da nikada ne treba klonuti duhom i odustati.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
