Nakon što je odgledala 64 predstave, Nika Leskovšek odabrala je četvrtinu, a od njih izdvojila 11 za natjecateljski program 10. bijenala slovenskih lutkara (lutkovnih ustvarjalcev Slovenije) održanog u Mariboru od 11. – 14.9.2019.
Ma koliko sam bila uvjerena da donekle razumijem slovenski jezik, ipak me je zatekao naslov predstave kojom je počeo Bijenale: „Škrt škrt kra čof!“ u režiji Ivane Djilas i izvedbi Kazališta lutaka Ljubljana (Mala dvorana LGM, 11.9.2019.).
Mahanjem ruku i nogu te ispuštanjem raznih zvukova, slovenski su mi lutkari uspjeli dočarati prijevod koji bi na hrvatskom jeziku glasio: greb greb kva buć!
Predstava je nastala prema slikovnici „Scritch scratch dip clapote“ (2002.) belgijske autorice Kitty Crowther (1970.),a kada joj je godine 2010. uručena Nagrada „Astrid Lindgren“, istaknuta je njezina umješnost u stvaranju atmosfere.
Jer priča onomatopejskog naslova govori o malom žapcu Jerku i njegovom strahu od raznih groznih zvukova koji ga okružuju dok se sprema na spavanje.
Da bi odgodio odlazak u krevet i mrak iz kojeg se čuju grebanja i bućkanja, Jerko polako pere zube, odlazi kakati na školjku, zove mamu da ga čuva, zove tatu…
Iako je scena krcata loncima, lavorima i bazenom ispunjenim vodom u kojima se bućkaju i polijevaju (likovnost, scenografija, kostimografija Barbara Stupica) u čemu se očituje prirodni okoliš za žablju obitelj, ove žabe također pokazuju ljudsko ponašanje.
Na primjer, gore spomenute Jerkove pripreme za spavanje, tatino predano čitanje novina ili mama, ukrašena ogrlicom, dok leži hladeći se lepezom.
Ta isprepletenost životinjskih i ljudskih odlika ne narušava temeljnu ideju priče o strahu, jer je strah univerzalna pojava, osobito u slučaju kada nije poznat uzrok onoga što nekoga straši.
Dakako, postoje stvarni uzroci straha, pa ih čovjek pokušava izbjeći ili ukinuti.
No, kada je iza drveta baukač ili nešto škripi u noći, onda je teško ostati pribran!
Tako mali Jerko, sav prestrašen, odlazi u mamin krevet, a tatu šalje u svoj…
I tata čuje čudovište (prikazano tehnikom sjena) i sav se isprepada. Ali, tata je veliki i jak i odlazi u potragu, pa otkriva da zvuk „buć“ predstavlja ribu koja se praćaka u bazenu, „kra“ je glasanje patke, a „greb greb“ je rak koji se penjao.
I sada kada se znaju izvori zvukova, više nema straha, jer „znanje je moć“.
Osim zgodne i zabavne priče (dramaturgija Metka Damjan), dinamične režije i dopadljive likovnosti, veliki doprinos predstavi daju Brane Vižintin (tata), Aja Kobe (Jerko), Klara Kastelec (mama) i glazbenik Blaž Celarec.
Već sam imala priliku slušati i gledati ovog izvanrednog izvođača koji svakoj predstavi daje dodatnu živost i šarm, budući da na pozornici virtuozno izvodi svu glazbu i zvukove.
Predstava o strahu na suptilan način pokazuje kako strah nije dječja izmišljotina, nego u danim okolnostima može itekako biti sastavnica svijeta odraslih.
Uostalom, koliko smo se puta, mi veliki i mudri, lecnuli na neočekivano „bu“!
Foto: Jaka Varmuž
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
