Što je mucanje?

Mucanje je govorno ponašanje osobe u komunikaciji s drugim ljudima, čiji značajni dio čine upravo reakcije te osobe na ono što se u njezinom govoru zbiva.

Započinje najčešće u djetinjstvu, potaknuto sklonošću vlastite konstitucije u trenutku kada se govor i jezik intenzivno razvijaju.

Očituje se ponavljanjima, produljivanjima i umetanjima riječi ili dijelova riječi, uz koja se u određenom trenutku počinju pojavljivati napeti zastoji govora i disanja, a oni zbog neugode, te kasnije i jačih negativnih osjećaja koje su izazvali, stvaraju snažnu potrebu da ih se prebrodi dodatnim naporom pokreta dijelova lica ili tijela te izbjegavanjem mnogih riječi, ljudi ili situacija.

U mucanju postoje temeljni govorni simptomi:

• Ponavljanja, produljivanja i umetanja glasova, slogova ili riječi
• Stanke i zastoji u govoru koje može pratiti povećana napetost uz prekide disanja

Mucanje čine i popratne vegetativne pojave:

• ubrzan puls
• crvenilo
• znojenje
• širenje zjenica
• treptanje očnih kapaka
• tikovi
• povećana napetost mišića usana, jezika ili lica

Uz mucanje idu i popratna govorna i negovorna ponašanja:

• ubacivanja ili zamjene glasova, dijelova riječi ili cijelih riječi zbog lakšeg izgovora “teških riječi”
• napuhivanje obraza
• podrhtavanje ili bezglasno otvaranje ili zatvaranje usana
• pokreti očiju, glave ili tijela
• izbjegavanje riječi ili situacija u kojima se može mucati
• izbjegavanje kontakta s osobama u čijem se prisustvu predviđa mucanje

Mucanje prate emocije nelagode i straha prije govora kao i srama poslije govora. Česta je i potisnuta ljutnja na sugovornika koji pokazuje nestrpljenje, nerazumijevanje ili pretjerano zaštitnički stav u komunikaciji.

Zbog svega navedenog može se zaključiti koliko je mucanje složena pojava iz čega proizlazi da terapija ne može biti niti samo logopedske niti psihološke naravi. Najdjelotvornije terapije su integrativne, one koje objedinjuju elemente logopedije i psihoterapije.

U radu s djecom elementi terapije igrom i obiteljske psihoterapije umnogome pomažu roditeljima da steknu bolje razumijevanje faktora koji pomažu i odmažu razvoju tečnoga govora. U radu sa starijom školskom djecom, adolescentima i odraslima objedinjavanje dvaju terapijskih područja je gotovo neizostavno.

Što uzrokuje mucanje?

Znanstvenici koji se bave istraživanjima te govorne smetnje, ukazuju na mnogostrukost uzroka koja dovodi do mucanja. Spoj neuroloških, psiholoških, socijalnih i lingvističkih činilaca pridonijet će njegovom početku i razvoju.

Tako će malo dijete početi netečno govoriti zbog konstitucije tj. nasljedno stečene predispozicije.

No, za nastanak mucanja i njegov razvoj važni su neki drugi čimbenici. Ono će se pogoršavati, ne više samo zbog predispozicije, već zbog zbivanja unutar obitelji (to može biti i rođenje brata ili sestre), reakcija sugovornika, pa čak i zbog učenja složenijih jezičnih konstrukcija, kojem je dijete te dobi svakodnevno izloženo.

Može li se mucanje izliječiti?

Često se čini da ono prolazi samo od sebe. Neka djeca, čiji se govor smatrao mucanjem u dobi od dvije ili tri godine, u četvrtoj ili petoj godini tečno govore. Drugoj, koja započinju mucati treba rana terapeutska intervencija da bi se potaknula i razvila govorna tečnost.

Bez te intervencije nije moguće izbjeći ozbiljnije probleme u govorno-jezičnoj produkciji u školskoj i kasnijoj dobi.

Ponekad mucanje ostaje prisutno u svojoj blažoj početnoj formi ne prerastajući u učestalije i napetije oblike netečnosti. S druge strane, u neke se djece već i prije dobi koja se uzima za početak složenijih faza mucanja, učvrste i pojačaju govorna i negovorna ponašanja karakteristična za uznapredovalo mucanje.

Vrlo je specifičan prijelaz prema mucanju u djece koja su na početku svoga govornog razvoja brzopleta i imaju poremećaje pažnje. Ispočetka njihov netečan govor odražava nedorečenost i ubrzanost njihovih misli i nema one tipične oznake mucanja.

No, nakon nekog vremena, uz takav se govor počinju povezivati i svi elementi pravoga mucanja, šireći mrežu vrlo složenog govornog i negovornog ponašanja u kojem terapeut pronalazi put za djelotvoran pristup baš takvom tipu mucanja s brzopletošću.

Mucanje u adolescenata i odraslih osoba posve je različit proces od onoga u djece i za promjenu načina govora zahtijeva preuzimanje vlastite odgovornosti, kao i snagu volje osobe koja muca.

Postoje mnoge kombinacije terapeutskih pristupa, mnogi oblici rada kao i različiti ciljevi koji sežu od promjene načina govora do otpuštanja negativnih emocija vezanih uz mucanje, povećanja samopoštovanja i sigurnosti u sebe. Terapija mucanja je stoga individualiziran skup postupaka, složen i različit za svaku osobu.

Zahtijeva integrativni pristup i primjenu logopedskih i psihoterapijskih postupaka.”

Razine govorne netečnosti

Pravilna i polagana ponavljanja cijelih riječi, dijelova rečenica ili cijelih rečenica: Ako ima ponavljanja slogova tada su to najviše tri ponavljanja sloga riječi.

Nema naznaka napetosti u govoru. Dijete nije svjesno nikakve poteškoće u svom govoru. U ovoj fazi nema potrebe za terapijom, potrebno je samo savjetovanje roditelja kako pratiti govor djeteta i kako pomoći da ono što prije prevlada tu razinu u razvoju govora.

Granično mucanje: U govoru ima nekoliko ponavljanja slogova, nema napetosti niti svijesti o mucanju. Terapija s djetetom, savjetovanje roditelja.

Početno mucanje: Govor obiluje napetim i brzim ponavljanjima početnih glasova i slogova, pojavljuju se i povećavanje visine glasa, nagli prekidi, treptanja očima, svijest o teškom govoru ali još nema izrazito negativnih osjećaja prema sebi kao govorniku.

Potrebna je terapija, roditelj se educira kako i sam postati aktivan sudionik u stvaranju novog govornog obrasca svoga djeteta.

Prijelazno mucanje: Prevladavaju česti zastoji tijeka govora, povremena ponavljanja i produljivanja, izbjegavanja ljudi i situacija, strah prije mucanja, zbunjenost tijekom i sram poslije mucanja. Terapija mucanja mora biti kombinacija logopedskih i psihoterapijskih postupaka.

Važno je vratiti se u polje nenapetog govora i utjecati na smanjenje negativnih emocija i stavova u vezi govora.

Uznapredovalo mucanje: Ovaj se stupanj u razvoju mucanja karakterizira više prema dobi nego prema simptomima. U njemu su temeljna ponašanja uglavnom zastoji, često dugi s tremorima; mnogo se govornih situacija i sugovornika izbjegava.

Osobu mogu preplavljivati strah, zbunjenost i sram; osoba s uznapredovalim mucanjem često se osjeća bespomoćno i glupo. Simptomi su rezultat duboko ukorijenjenog učenja.

Negativno doživljava sebe. Terapeut treba pomoći osobi da preispita svoje stavove, otpusti koliko je to moguće negativne emocije. Terapija je stoga integrativna. Sadrži elemente govornih terapija i psihoterapije.

Terapijski postupci u radu s malom djecom koja mucaju

U radu s djecom od druge do šeste godine koriste se dva terapijska pristupa u okviru integrativne terapije mucanja: izravni i neizravni.

Neizravni pristup je usredotočen na roditelje i na promjenu načina komunikacije u obitelji. Roditeljima se daju savjeti kako organizirati dan svoje djece, na koji način postupati u pojedinim situacijama, kako se ponašati kada djeca imaju “loše dane” u kojima je govor izrazito netečen.

Također, roditelji vode dnevnik o nekim situacijama koje pospješuju netečan govor, nastojeći uočiti neke osobitosti u okolini, njenom načinu govora ili vrsti obiteljskih događanja koja utječu na pojačanje govorne netečnosti.

Daju se i pomna objašnjenja nastanka i razvoja teškoća iz kojih roditelj može dobiti jasan uvid u samu prirodu poremećaja, odnos nasljedne dispozicije, razvojnog stupnja u kojem se dijete nalazi i utjecaja okoline.

Takvo razmišljanje u vezi odnosa nasljeđa, razvoja i učenja pomaže roditelju da odustane od brzopletih ispravljanja djetetova govora, da mirno prosuđuje to što se djetetu događa i da ga pokuša pratiti u cjelini njegova razvoja.

Također mu omogućuje da se usredotoči na ono što mu dijete govori, a da na način djetetova govora( brzoplet, neorganiziran, netečan govor uz mnogo ponavljanja početnih dijelova riječi ili cijeli riječi) pokuša utjecati drugačijim načinom svojega govora. Roditelja se podučava relaksiranom izgovoru kratkih rečenica jednostavnijeg rječnika.

Izravni pristup temelji se na pretpostavci da djeca koja imaju početni stupanj mucanja bez obzira pokazuju li to ili ne imaju svijest o svojoj govornoj poteškoći i da stoga terapeut vrlo nježno treba u odmaku koji omogućuje igra, razviti i učvrstiti neki drugačiji govorni model. Tu se koriste i načini lakšeg govora, kao mucanje bez napetosti ili prekida disanja.

Može se reći da se dijete prvo uči tzv. nenapetom, tečnom mucanju, a kada to svlada onda i posve tečnom govoru. Uz to terapeut nastoji pomoći da se dijete oslobodi nekih negativnih osjećaja koji su možda pratili njegov govor. O njima se priča. Oni se crtaju, priča se i o “teškom govoru”.

Nastoji se prenijeti poruka kako se “težak” govor može dogoditi svakome, na razne se maštovite načine personificira mucanje pretvarajući ga u neki lik koji se crta, tjera, ostavlja pred vratima ili u košu za smeće.

Tim simboličkim postupcima djetetova se slika o sebi odvaja od mucanja. Ono zadobiva “moć” nad čarobnjakom koje ga tjera mucati i samim time zadobiva i dio kontrole nad svojim govorom.

U izravnoj se terapiji dijete podučava i modeliranju tečnog govora. Opet kroz igru osmišljavaju se načini kako govoriti mekim počecima govora ili produljivanjima prve riječi u rečenici. Tim se načinom spriječava pojava jače napetosti u govoru.

U tehniku oblikovanja tečnosti ide i relaksirano tzv. govorno disanje kao i učenje kako dobiti blage artikulacijske prijelaze između slogova u riječima. U toku rada koriste se različite priče a često se započinje s pričom o zecu i kornjači koja ima vrlo originalni zapis i na interaktivnom CD-u, u kojoj je pobjedu na kraju iznijela spora kornjača.

Ova je priča metafora za mnogo toga što će dijete svladavati učeći spori i glatki govor. Tijekom izravne terapije proširuje se jezična složenost . Započinje se jednom riječju, prelazi se na jednostavne tzv. formula rečenice a onda ide prema proširenim i složenim rečenicama.

Integrativna terapija s izravnim pristupom početnome mucanju

Ovakvim se načinom rada postiže da ponavljanja i produljivanja početnih slogova postaju manje učestala i kraća po broju i trajanju.

Napeti zastoji tijekom izgovora neke riječi s prekidima disanja, zamijenit će lakši načini govora (laka produljivanja ili ponavljanja glasova). Izgubit će se onaj tegobni dojam naprezanja tijekom govora.

Popratna tjelesna ponašanja kojima se nastoji olakšati napor govora (tikovi lica, pokreti glave ili tijela) najčešće će potpuno nestati ili se pojaviti samo sporadično. Ublažit će se emocionalni odgovori na mucanje (strah ili nelagoda tijekom govora ili, unaprijed, zbog onoga što ih može zadesiti tijekom govora).

Krajnji je cilj terapije vraćanje na graničnu razinu ili na razinu normalne netečnosti prema ljestvici razvoja mucanja.

Je li poboljšanje govora trajno i kako postupamo ako se netečan govor u svom težem obliku opet vrati?

Optimizma u vezi prognoze svakako najviše ima u terapiji dječjeg mucanja.

Ono je poput kontinuuma na kojem se pojavljuju simptomi različiti po svojoj složenosti, težini i značenju, koji se mogu pomicati u jednom i drugom smjeru. U terapiji dječjeg mucanja pomaci i silazno idu vrlo lako, što nam daje snagu da s upravo u toj dobi uhvatimo s njime još jače u koštac.

U tom razdoblju ima mnogo manevarskoga prostora da se svako pogoršanje, nakon pravodobnog zaokreta u terapiji, ublaži na pravi način. Neki je put, dovoljno vratiti se na neku jednostavniju jezičnu razinu i dopustiti djetetu da svoj novi način govora na njoj prakticira dovoljno dugo, jer će mu jednostavniji govor omogućiti manju razinu stresa.

Koliko obiteljske situacije utječu na pogoršanje govora?

Što se nekih obiteljskih situacija tiče, ponekad je, u razgovoru s roditeljem, moguće pronaći neki novonastali detalj u obiteljskom rasporedu koji može narušavati unutarnju ravnotežu.

No, ponekad se ne može utvrditi nikakav razlog pogoršanja. Unatoč toj naoko neprebrodivoj i nestalnoj naravi mucanja, danas na sreću, postoje jasni putokazi kojima se i roditelji i terapeut mogu koristiti.

Koliko traje terapija početnog mucanja?

Terapija početnog mucanja proces je koji traži redovito pohađanje terapije dva do tri puta tjedno i to u razdoblju od najmanje tri mjeseca da bi se postigla tečnost i u najsloženijoj jezičnoj razini a to je spontani govoru tijekom igre ili prepričavanja priče ili neke situacije.

Ovu zadnju i najsloženiju jezičnu razinu potrebno je održavati jedno određeno vrijeme (najmanje tri mjeseca), dok se ne učvrste novi govorni obrasci. Praćenje je svakako potrebno i nakon toga.

Kako da se roditelji ponašaju s djetetom koje počinje govoriti netečno?

Roditelji su često savjetovani da ignoriraju pojavu početnoga mucanja. Takve savjete najčešće daju pedijatri a i neki drugi stručnjaci koji o mucanju izvode zaključke na temelju danas prevladanih razmišljanja.

U informativnom razgovoru s terapeutima koji se bave mucanjem roditelji će saznati koji su znakovi početnog mucanja a što je samo razvojna netečnost.

Uz posjedovanje takvih informacija roditelji mogu mirno ignorirati netečnosti ako dijete ponavlja bez napetog ubrzavanja cijelu riječ, dio rečenice ili čak i cijelu rečenicu ili ako je pokoji slog ponovljen na isti takav način nekoliko puta.

Ali, nakon razgovora s terapeutom oni neće ignorirati pojavu mnogostrukih brzih i nepravilnih ponavljanja ne više cijele riječi nego sloga ili produljivanje glasova u riječi.

I dobro razumijevajući upute terapeuta, znat će kako se i dalje svom djetetu obraćati mirno, moći saslušati ono što im ono kaže a ne reći ni najmanju primjedbu na način kako to ono kaže.

Znat će da rečenice koje se tada spontano pojave kao “uspori malo” ili “udahni duboko”, ne mogu o tom razdoblju života biti ni od kakve koristi i da osim negativnog osvještavanja, ničemu neće doprinijeti. Ako ih ima, a uvijek ih ima, svoje će zebnje u vezi govora svog djeteta u razgovoru s terapeutom nasamo, prenijeti terapeutu.

Nakon toga može započeti terapijski rad s djetetom i savjetovanje roditelja.

Tekst: Dječji vrtić Cvrčak Solin