Spavanje je fiziološka potreba svakog čovjeka. Za vrijeme spavanja mišići miruju, te se gubi kontakt s okolinom sluhom, vidom i svim ostalim osjetilima. San svakog djeteta je vrlo važan za njegov fizički i psihički razvoj.
U snu zbog mirovanja tijela, dolazi do oporavljanja i odmaranja u potpunosti. Kod dojenčadi je u prvim danima života spavanje vezano uz osjećaj gladi i sitosti. Tek rođene bebe u početku samo spavaju, a bude se otprilike svakih 3-4 sata. Glad je uglavnom jedini razlog zbog kojeg se bude.
Dojenčad spava od 10 – 18 sati, a budni su svega 1 – 3 sata. U snu su aktivni, miču glavicom, smješkaju se i miču ručicama.
U prva dva mjeseca života bebe, budnost i spavanje se postepeno prilagođavaju dnevnom ritmu, te postepeno počinju razlikovati dan od noći. Ravnomjeran odnos budnosti i sna se počinju uspostavljati tek oko šestog mjeseca djeteta.
Do šestog mjeseca života, većina beba ima noćni obrok, koji mnogim bebama nakon 6 mjeseca više nije potreban. Nakon 6 mjeseca života, beba može prespavati cijelu noć u komadu. Do prve godine života, djeca se znaju buditi još kojih dva puta u noći, a buđenje može imati razne uzročnike.
Nakon navršenih godinu dana, pa sve do treće godine djeteta, djetetu je potrebno od 12 do 14 sati sna. U ovom razdoblju života, djeca imaju potrebe i za dnevnim snom, i to najčešće nakon ručka.
Za dijete je najbolje održavati raspored spavanja, te ako je je ikako moguće omogućiti djetetu da uvijek spava na istom mjestu.
Predškolarci trebaju 11 – 13 sati noćnog sna. Tek oko pete godine djeteta, većina djece ne spava tijekom dana, jer njihove potrebe za snom postaju identične odraslima i njihovim potrebama.
Što se tiče noćnih buđenja, ona su sastavni dio odrastanja, te je u prvih 6 mjeseci života djeteta, noćno buđenje povezano sa hranjenjem.
Nicanje zubića isto tako može uzrokovati loš san kod djeteta, a prepoznat ćete ga po plaču, traženju dojke ili bočice, traženju blizine majke, itd.
Noćne strahove koji uzrokuju buđenja djece u noći, mogu uzrokovati bilo kakve stresne situacije u životu djeteta. Neke od njih su odvajanje od roditelja, rođenje sestre ili brata, strah od mraka, kretanje u vrtić, promjena tete u vrtiću, te strah od bilo čega iz stvarnosti što je kroz dan prisutno u djetetovom životu.
Najčešći znakovi noćnog straha su plač, preznojenost, vrisak i uznemirenost. Iako roditelj u tim trenucima pokušava utješiti dijete, utjeha u tim trenucima ne pomaže.
Dječje noćne more pokušajte ublažiti tako da djetetu date da spava sa svojom omiljenom igračkom, prije spavanja pregledate svaki kutak u sobi (zajedno sa djetetom) kako bi se uvjerili da ničega nema, osvijetlite sobu umjerenim svijetlom i objasnite djetetu da čudovišta ne postoje.
Ono što je najvažnije da svaki roditelj shvati, je to da su noćne more i buđenja najčešća kod djece čiji se roditelji svađaju, galame, tuku i viču. Ukoliko ste se prepoznali u ovim riječima, napravite sve kako bi to promijenili i osigurali svom djetetu sretno i mirno odrastanje, a samim time i san.
