Smatra se da medicinske sestre mogu ponuditi drugačije poglede na određene bioetičke probleme, posebice stoga što je njihov rad usmjeren na unapređenje zdravlja, prevenciju bolesti, ublažavanje patnje, zaštitu i zastupanje prava bolesnika i njihovih interesa u zdravstvenim ustanovama.
Da bi sestre odgovorile na sve profesionalne izazove suvremene sestrinske prakse trebaju svoj rad zasnivati na najnovijim znanjima i spoznajama, ali i na temeljnim moralnim vrijednostima koje im omogućavaju moralnu orijentaciju, kako u životu općenito tako i u profesionalnom radu.
2011. godine u Njemačkoj vodile su se žučne rasprave, u Bundestagu i izvan njega, o inicijativi za promjenu postojećeg zakona o tzv. “kasnom pobačaju”. Sporni dio odnosi se na trenutak do kojeg trudnoća smije biti prekinuta.
Klub zastupnika CDU-a i CSU-a je predložilo nacrt koji predviđa obavezno savjetovanje od strane doktora i minimum od tri dana čekanja prije nego što se izvrši pobačaj. Osim toga svaki slučaj bi trebao biti dokumentovan i statistički obrađen. Postoje i dva druga prijedloga zakona – jedan iz redova liberala i drugi koji su zajedno napravili socijaldemokrati i Zeleni.
Trudnoća počinje začećem – spajanjem spermatozoida sa zrelom jajnom ćelijom i stapanjem jedara ove dve ćelije koja nose genetski materijal majke i oca.
Od 12. tjedna trudnoće pa sve do njenog završetka, plod veoma brzo raste i razvija se. Pri kraju trećeg meseca plod je dugačak 9 cm, a težak oko 20 g.
Gisela Notz, predsjednica udruženja Pro Famila, koja vrši zakonom propisana savjetovanja trudnica koje se odluče za pobačaj, tvrdi da je stvarni cilj inicijative kršćanskih demokrata i kršćanskih socijalista generalno ukinuti mogućnost kasnog pobačaja. “Mi smo mišljenja da bi takve promjene zakona bile usmjerene protiv žena i i da nijedan prekid trudnoće ne može biti spriječen strožim zakonima, pa ni onaj motiviran medicinskim indikacijama”, kaže Notz. Udruženje Pro Famila ima puno iskustva u savjetovanju trudnica u problematičnim slučajevima i iz prakse zna da se žene i parovi koji su suočeni s lošim nalazom prenatalnog dijagnostičkog pregleda ionako dovoljno muče i pokušavaju u takvoj situaciji donijeti odgovornu i ispravnu odluku za sebe i dijete koje očekuju. Oštećenje ploda nije dovoljan razlog za pobačaj nakon trećeg mjeseca.
Također, Gisela Notz smatra da potrebe za reformom zakona o pobačaju u Njemačkoj nema. I prema dosadašnjem zakonu su pobačaji nakon trećeg mjeseca trudnoće zabranjeni, odnosno mogući su samo ako postoji neki medicinski ili kriminološki razlog – dakle, ako postoji neka opasnost za majku ili ako je do začeća djeteta došlo silovanjem. Pritom je važno istaknuti da sam hendikep djeteta, prema važećem zakonu iz 1995., nije dovoljan razlog za pobačaj nakon 12. tjedna, već su to pshički i fizički rizici kojima je, u takvim slučajevima, izložena majka.
Ginekologinja Jette Brünig iz Berlina već 25 godina u Berlinu savjetuje žene koje nose dijete s nekim oštećenjem. Kada im se to saopći, obično se ukoče, zastane im dah, a onda briznu u gorak plač. To je strašna faza za koju trudnice misle da nikada neće završiti. Prije nekoliko godina spomenuta ginekologinja imala je slučaj žene koja je doznala da dijete koje nosi ima teška oštećenja bubrega i mjehura, toliko velika da nema šanse preživjeti. Sedam tjedana se s njom sastajala i razgovarala. Konačno se žena odlučila za prekid trudnoće, u 24. tjednu. U Njemačkoj je 2013. godine izvršeno 239 pobačaja nakon 22. tjedna, dakle, nakon trenutka kada su zdrave bebe teoretski sposobne za život izvan majčine utrobe. Malo ljudi ne zna kako u tako kasnoj fazi trudnoće prekid trudnoće uopće izgleda.
Žene se moraju zapravo poroditi, a plod se prije umjetnog izazivanja trudova mora usmrtiti injekcijom. Osobno, smatram da je to pravi pakao kroz koji prolaze takve žene.
No, postoje i oni koji zastupaju drugačija stajališta i koje zanimaju prije svega prava nerođenog djeteta. Profesor kaznenog prava iz Freiburga Albin Eser već se 30 godina bavi problematikom pobačaja i zagovara izmjene u postojećem zakonu. “Možda drugačije nego iz moralnog gledišta, iz pravnog gledišta potreba za zaštitom života raste sa stupnjom razvijenosti nerođenog ploda. To znači da se u trudnoći ne smijemo orijentirati prema terminu poroda, već prema trenutku kada je dijete sposobno za život izvan trbuha majke“. Profesor Eser uzima za primjer neke druge zemlje: “Zanimljivo je da upravo zemlje u kojima su propisi o prekidu trudnoće vrlo liberalni, kao na primjer u Švedskoj ili Nizozemskoj, u 24. tjednu trudnoće povlače granicu i to tako radikalnu da se nakon tog trenutka prekid trudnoće ne smatra pobačajem, već ubojstvom.”
Kako se žena osjeća nakon pobačaja?
Većina istraživanja ovog pitanja obuhvaća istraživanja koja ispituju stanje prije i poslije pobačaja. Ipak, promjene psihološkog stanja nakon pobačaja ne smiju se uspoređivati s onima prije pobačaja jer je to vrijeme najvećeg stresa. Nažalost, mnoge studije objavljuju jedino ovu usporedbu umjesto prikaza apsolutne razine stresa i prilagodbe.
Istraživanja pokazuju kako je neposredno nakon pobačaja razina anksioznosti znatno smanjenja. Pojedini znanstvenici ovo objašnjavaju očekivanjem boli tijekom pobačaja i općenitim iskustvom pobačaja; kad je pobačaj gotov više nema očekivanja boli i neizvjesnosti. Informacije o psihološkom stanju neposredno nakon pobačaja su ograničene. Općenito, razina anksioznosti i depresije manja je nego prije pobačaja, više je pozitivnih nego negativnih osjećaja i prisutan je osjećaj olakšanja. Iako se razina depresije smanjuje neposredno nakon pobačaja, razina depresije ipak ostaje nešto povišena.
Tijekom slijedećeg mjeseca psihička patnja se značajno smanjuje, međutim ne nestaje kod svih. To bi značilo da stres prije pobačaja nije izazvan isključivo očekivanjem operacijske boli. Brojna istraživanja potvrđuju duže trajanje psihičkog stresa koji se nastavlja i nakon prvih mjesec dana poslije pobačaja. Osjećaj olakšanja prisutan je kod većeg broja žena, dok se osjećaj krivnje kod većne polako gubi.
Život s hendikepiranim djetetom
Roditelji ne očekuju onu radost s takvim djetetom koju bi imali sa zdravim. To dijete mijenja njihov život. Oni će se cijeli svoj život morati brinuti za njega, bit će potrebno više napora i muke, to će dijete biti neka vrsta tereta koji oni nikada ne mogu odložiti. Kod mnogih se roditelja zbog toga rađa agresivnost, kao da su pogođeni nekim teškim zlom. Drugi osjete neku vrstu besmislenosti nošenja takva tereta. Jedni spontano traže iz toga izlaz. Većina roditelja pred tom spoznajom mijenja svoj pogled na život i svoje životne planove. Jedan mi otac reče: “Ne bi mi Bog dao takvog sina da me nije osposobio da to nosim.” Jedna majka, inače poznata javna djelatnica u našemu društvu kaže: “To dijete naš je miljenik. Ono je najdublje sjedinilo mene i mog muža. Ono nam je Božji dar, Božja prisutnost među nama. “Jedan mi mladi otac reče: “Tek sada mi se život čini ispunjenim. Tražim sve moguće načine da svom djetetu pomognem, a istodobno tražim životne putove, razmišljam o smislu života i osjećam se ispunjenim nekom humanošću, dobrotom i sadržajem koji može dati samo ljubav kojoj je temelje iskopala patnja. “Druga mi pak žena reče: “Taj osjećaj da vas netko cijeloga života treba budi u meni istodobno ponos, strpljenje i draž. Kao da se ne bojim svoje starosti i mirovine jer će me to dijete i tada trebati.”
Životni su tereti teški samo dotle dok ih se ne prihvati. Kad se prihvati takvo dijete, ili bilo koja bolest u vlastitu životu, kao da ste otvorili neka vrata kroz koja vidite nove životne mogućnosti, ili kao da se pred vama otvorilo samo nebo. U trenutku toga prihvaćanja doživite da je zemlja ograničena, da ljudski život prolazi, a da u nama ostaje upravo ono što smo kao teret, nevolju, patnju i križ prihvatili. Tada se doživljava da cilj i smisao u čovjekovu životu ništa materijalno ne može biti, nego samo živa osoba Boga i čovjeka. Prihvaćanje takvoga djeteta istodobno je prihvaćanje Boga. Ljubav prema tome djetetu zapravo je otvaranje ljubavi prema Bogu. Jer, to je prihvaćanje Božjega dara, Božje ponude. U tome trenutku već život postaje ispunjen, on je postigao svrhu, on je osmišljen. Ta činjenica mijenja čovjekove životne vrednote. Čovjek tada kreće pravim putem. Tako to dijete postaje blagoslov.
Zaključak:
Kvaliteta života je određena svojim podrijetlom, njegova se vrijednost može procjenjivati različito, ovisno o nečijem stavu prema izvoru života.
Ljudsko biće je uvijek ljudsko, neovisno o stadiju njegova ili njezinog fizičkog ili mentalnog razvoja. Ono može biti bolesno ili hendikepirano, ali njegova čovječnost – nikad ne prestaje postojati. No, ljudska osoba koja svojevoljno odbija Božji plan za njegov život i uništava njemu povjerene vrijednosti niječe svoju vlastitu čovječnost.
Važno je pri tome da se ti roditelji ne boje da su time kažnjeni. Oni su obdareni. Oni su na neki način povlašteni, jer ih je Bog oslobodio od toga da u životu biraju pogrešne ciljeve i pogrešne putove. Moraju se čuvati od samosažaljenja. Nema preteških križeva u životu. I nepravedno je ocjenjivati je li taj križ teži od nekog drugog. Svatko ima svoj vlastiti i on je samo njemu prikladan i od Boga darovan. Napokon, ne treba taj križ gledati kao neku hendikepiranost u životu. To je samo pomak, ali ne i odustajanje od svih poslova. I unatoč takvoj situaciji čovjek može postati veliki političar, umjetnik, javni radnik, profesor, liječnik i slično.
Postoji i još jedan aspekt koji ne smije ostati zapostavljen, a to je činjenica da država mora učiniti više za podršku porodicama s hendikepiranom djecom. Veće poboljšanje situaciji može pridonijeti i što ranijom i kvalitetnijom prenatalnoj dijagnostici
Napisala: Vlasta Krešić, diplomirana med. sestra
Pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo
Dječja bolnica Srebrnjak
Srebrnjak 100
Zagreb
