U ona davna vremena dok u šumama još obitavahu vile i svakojaka druga bića, a noći bijahu opasne i tajanstvene, mlad vojnik jahao je kroz šumu. Vraćao se on u svoj logor iz grada. Imao je nešto slobodnog vremena i nekoliko bakrenjaka u kesi, pa odlučio proveseliti se malo s drugim vojnicima u krčmi. Zaredali pehari vina, orila se pjesma, a bakrenjaka bivaše sve manje.
Kad je noć zacrnila, krene on natrag. Mjesečina obasjavaše put i polja, ali u šumi guste krošnje priječile joj prolaz i bijaše mračno. Promaši vojnik put i zaluta. Ni ne znajući odlazio je sve dalje od staze, a šuma bivaše sve tamnija i sve gušća. Stegne mu se oko srca, jer čuo je puno puta ljude govoriti kako ne valja obnoć naći se duboko u šumi, daleko od svega poznatog svijeta.
Odjednom začu umilnu pjesmu koja dopiraše iz tame. Začudi se i sve nekako i ne htijući sasvim, krene prema njoj. I ugleda proplanak mjesečinom posrebren, a na proplanku vile se uhvatile u kolo i plešu. Sve djevojke mlade i ljupke, a duge kose za njima koliko se brzo okreću. Usred kola najljepša među njima stoji i pjeva, a glas joj zvonak i mio kao u slavuja. Zlatne joj kose dopiru do uzanoga struka, a u ruci drži tamburin kojim plesu daje ritam. Oko gležnjeva zveckaju joj srebrni praporci. Očaran, vojnik zaboravi na oprez i opaziše ga vile. Pjesma zamre, kolo se zaustavi. Pobjegnu vile, a ostade samo ona što je pjevala. Priđe ona njemu i upita ga: ‘Tko si ti junače i što te dovede u šumu u to gluho noćno vrijeme?”
Ispriča joj kako bijaše u gradu, kako je ispio nekoliko pehara slatkog vina, kako je pjevao vesele pjesme u gostionici s ostalim vojnicima. I sad ga prevari noć pa je izgubio put u mračnoj šumi. Vrlo mu se svidjela njezina pjesma te je upita za ime. “Zovem se Ejra”, reče vila, “a kako je tebi ime, junače?”
“Ja sam Lucius”, odvrati vojnik. “Pomislih, možda mi možeš pomoći da pronađem put prema logoru.”
“Ako mi otpjevaš one pjesme što si pjevao u gradu, pokazat ću ti put”, prihvati ona.
Vojnik pristade i otpjeva joj sve vesele i pomalo raskalašene pjesme koje se pjevaju u veselom društvu kad se već popije pehar – dva vina. Svidjele se vili pjesme i ona pozva svoje prijateljice koje se opet uhvatiše u kolo i zavrtiše oko njega dok je pjevao. Vila Ejra stajala je uza nj i pratila ga na tankoj svirali. Kolo se okretalo sve brže i brže… Zavrti se mladiću u glavi, zacrni mu se pred očima i on izgubi svijest.
Probudio se u zoru koja bijaše već zarudjela. U blizini njegov konj pasao sočnu travu, a u daljini vidio se logor u jutarnjoj izmaglici. Uzjaha vojnik konja i krene put logora, prevrćući po mislima sve što je doživio te noći. Pri dolasku u logor kleo se svojem starješini Duccusu kako se izgubio u šumi i našao vile koje su ga odvele na pravi put, ali mu i oduzele oružje i štit. Duccus ga je pustio, jer je razumio kako vino može pomutiti mlad mozak.
Od tada, mnogi se seljani, a i poneki vojnik, zakleše kako se u noćima punog Mjeseca iz vinarije često čulo veselo pjevanje onakvih pjesama kakve se inače pjevaju u gostionicama uz poneki pehar vina.
Priču omogućio: Bolfan Vinski vrh
Fotografija: Pixabay
