Da li je šiba iz raja izašla – odgojne metode za djecu

Što se učinkovitosti tiče, teško je zanijekati učinak koji se postiže šibom. To je i razumljivo jer ako udarcima možete naučiti medvjeda da vozi bicikl, sigurno ćete i dijete naučiti čemu god hoćete.

A evo i zašto: veći ste od njega, jasno mu je da o vama ovisi i ako ga fizički kažnjavate, prije ili kasnije dijete će vas se početi bojati i radit će ono što od njega očekujete da bi izbjeglo kažnjavanje.

Međutim, kako vrijeme odmiče, udarci postaju manje učinkoviti, odnosno potrebno je agresivnije kažnjavanje da bi se postigao odgojni učinak.

Dijete od dvije godine učinit će ono što zahtijevate ako ga udarite po guzi, ali to neće biti dovoljno za sedmogodišnjaka kojega ćete možda ošamariti …

Dok ovakvim odgajanjem dođete do adolescencije, bez sumnje ćete zagaziti u polje zlostavljanja, djetetu ćete nanijeti duboke emocionalne rane i uvelike smanjiti mogućnost ostvarivanja kvalitetne veze s njim.

Usto dijete najčešće udaramo ne zato što mislimo da je to odgojno ispravno, nego zato što smo bijesni pa time sebi dajemo oduška.

Ako samo ni lupkanje djeteta nije u redu, što tek možemo reći za udarce kao redovitu odgojnu metodu?
Vjerujem da se to svakako ubraja u zlostavljanje koje se ničim ne može opravdati. Osim toga što je primitivan način rješavanja problema, udaranje je i zakonom zabranjeno.

Ipak, pored poslušnosti, koja zapravo najčešće funkcionira samo dok ste vi prisutni, udarano dijete uči se još nečemu, a to je da je potpuno u redu tući nekoga slabijeg od sebe ili onoga tko se s vama ne slaže te da možete nekog udariti ako ne znate drugi način rješavanja problema, kao i da je u nekim slučajevima u redu ako netko tuče vas jer ste slabiji, jer manje vrijedite.

Dakle, ako tučete dijete, zapravo ga učite da takav model ponašanja njemu treba postati prihvatljiv pa se takav model ponašanja njemu treba postati prihvatljiv pa se nemojte iznenaditi ako ga ono jednog dana primijeni u odnosima sa svojim partnerom (“Tučem ženu samo kada to zasluži!”), djecom, s vama …

Pored nezadovoljavajućih odnosa s bližnjima, kod djeteta se mogu pojaviti i drugi problemi poput teškog uklapanja u školsku i radnu sredinu, sukoba sa zakonom i sl.

Jesam ili upao u zamku?

Ovdje nema osobitog filozofiranja: ako tučete dijete – onda ste upali u zamku.
Naravno, nije isto povremeno lupnuti dijete po guzi ili ga redovito tući i šamarati.

Možda zato mislite da povremeni udarac po guzi nije nešto od čega trebate odustati.

Istina je zapravo da se u tom slučaju šteta ne može uspoređivati s onom koja nastaje ako dijete redovito tučete, ali poruka koju djetetu šaljete ista je: u redu je udarati slabijega.

Djetetovo ponašanje

Dijete je agresivno, razdražljivo, impulzivno, uplašeno, nesigurno, ima teškoća u odnosu s vršnjacima; pruža otpor prema autoritetu ili je izrazito poslušno i pasivno.

odgoj adolescenta metode odgoja djece

Moguće posljedice

Ako tučete dijete, šaljete mu poruku koja glasi: udaranje je u redu.

Takvo ponašanje najčešće ima dva rezultata:
> Dijete i samo koristi fizičko obračunavanje kad god smatra da je to potrebno pa se problematično ponaša u vrtiću, u školi…
Krajem osnovne i tijekom srednje škole može doći do izraženijih problema i pedagoških mjera, a vaš utjecaj na dijete postaje sve slabiji (“ne mogu mu ništa”).
> Dijete je naviknuto trpjeti fizičko kažnjavanje koje doživljava kao nešto uobičajeno u odnosima među ljudima te je velika vjerojatnost da će trpjeti nasilje i birati partnere koji ga tuku ili ponižavaju na druge načine.

Izlaz iz zamke

> Nemojte tuči djecu – nimalo, ni zbog čega.
> Razmislite o tome koliku važnost pridajete poslušnosti. Možda postavljate previsoke zahtjeve i previše očekujete po pitanju poslušnosti.
> Postavite pravila i granice, njegujte bliskost i otvorenost. Imajte na umu da razgovor nije monolog. Naviknite se na slušanje, ali i na preuzimanje odgovornosti za postavljanje granica.
> Kada postavljate granice, objasnite djetetu zbog čega to činite. Primjerice: “Čokoladu ćeš dobiti nakon ručka. Bolje češ ručati ako slatkiše ostaviš za kasnije.” ili “Moraš obući jaknu. Pada kiša i ako ne obučeš jaknu prehladit ćeš se.”. To naravno ne znači ulaženje u detalje, beskonačno ponavljanje i cjenkanje oko postavljenih granica. Budite kratki i jasni.
> Ne udarajte bebu ili malo dijete po prstićima. Beba njima ispituje okolinu. Vodite računa o djetetovoj sigurnost na drugi način – ne udaranjem. Udarac po prstićima udarac je djetetovoj znatiželji koja je povezana s razvijanjem socijalnih odnosa i inteligencije.
> Umjesto udarca kod djece stare do pet-šest godina primijenite metodu time-outa. Starijoj djeci možete uskratiti neke privilegije (izlazak, igrice itd).
> Izbjegavajte nedosljednost. Nemojte jednom neko ponašanje ne primijetiti i na nj blago reagirati, a drugi put zbog istoga ponašanja poludjeti.
> Razmislite o tome koje vas situacije provociraju i razbjesne. Tada je najveća vjerojatnost da udarite dijete. Analizirajte te situacije te ih pokušajte predvidjeti i spriječiti.
> Razvijajte kontroliranje bijesa. imajte na umu da ne možete kontrolirati djetetovo ponašanje, ali možete kontrolirati svoje.
> Primijeniti tehniku timeouta na sebi: osjetite li da vas bijes preplavljuje i da ćete možda izgubiti kontrolu te udariti dijete, izađite iz sobe i otiđite u drugu prostoriju.

Iz knjige: Zamka za roditelje
Uz dopuštenje:
Profil