Jesen zarujila vinograde, otežali trsovi grozdovima mirisnim i slatkim. U vinogradu bogatog patricija Gneja zakomešala se brojna čeljad. Kadikad se razlijegne pjesma, začuje se cika i žamor. Berba je.
Valeria i Silvia, mlade i vesele djevojke iz nedalekog sela, pridružile se beračima ne bi li priskrbile nešto novca svojim onemoćalim roditeljima. Punile one košaru za košarom sočnim plodovima, a dan odmicaše i sjenke bivahu sve duže. Berući tako, smijući se i čavrljajući udaljiše se od ostalih berača izađoše same među trsove još pune zrelih grozdova. Umorne su već ali moraju nabrati još jednu košaru grožđa kako bi za taj dan zaradite nadnicu od nekoliko asa. Ipak odlučiše otpočinuti na trenutak. I gle, tu je vinogradska kućica pa one sjedoše pod zid da se odmore. Tišina je, ne čuju se glasovi berača, samo ose i mušice zuje oko mirišljavih bobica. Ni ne opaziše kad ih san savlada i kada zaspaše.
Odjednom ugledaju mladića kako im prilazi, visok i tanak poput jablana. Lice mu bijelo, kosa duga i crnja od gavranovog krila, a oči zelene kao šumsko jezero. Obučen je u kratku, potpasanu tuniku i hlače, a u rukama mu tanka pergamena i drvena kutijica.
“Smijem li vam se pridružiti nakratko, lijepe dame?” upita ih smiješeći se. Djevojke nećkahu stidljivo.
“Ne bojte se. Zovem se Vit i ne želim drugo do li naslikati sliku – dvije vinograda i ove ljepote”, objasni im on i djevojke pristanu.
Mladić sjedne malo po strani, razvije pergamenu, otvori kutijicu u kojoj bijahu raznovrsne boje i stade slikati. Djevojke ga kriomice promatrahu. Učini im se da ima tanka i prozirna, jedva vidljiva krila, što se na trenutak ukažu samo kad ih obasja već pomalo crvenkasta svjetlost ranovečernjeg sunca. Čudno im je to ali ne upitaše ga ništa, sve ne znajući sigurno jesu li ih zaista vidjele ili im se samo pričinilo.
Iznenada se probudiše. Uzbuđene, ispričaju jedna drugoj što bijahu usnule. Zaprepastiše se, jer objema u san bijaše došao crnokosi mladić slikar. To bijaše potpuno isti san! Začudi ih to i uplaši pomalo, jer stari ljudi govorahu kako onima koji usnu isti san, to i nije san već istina. A tko zna kakvo sve biće tako može napakostiti poštenu čeljadetu.
Brzo skočiše na noge, jer sunce je već nisko na nebu, a one još nisu napunile grožđem posljednju košaru. I tada ugledaju sliku na zidu kućice. Na slici njih dvije – usnule, obasjane zlatnorumenim sunčevim zrakama. Ispod zida košara puna zrelih grozdova da sve ispadaju iz nje. Uhvate one košaru za ručke i pođu natrag, zamišljene. I bijahu sigurne da ono ne bje drugo doli vilenjak.
Slika uspavanih djevojaka dugo stajaše na tom zidu i mnogi su je dolazili vidjeti. I koliko god lijevala kiša ili pržilo sunce, njezine su boje svih tih godina sveudilj ostale blistave i žarke kao i onoga dana kada je naslikana. Od tog dana vrijedni radnici vinograda su odlazili s jednom košarom, a vraćali se s dvije, te se kleli kako su im vilenjaci pomagali.
Priču omogućio: Bolfan Vinski vrh
Fotografija: Pixabay
