Stigla mi je baka

U raju sam. Stigla mi je baka iz Njemačke. Mojoj sreći kraja nema.

Ovi moju nekaj otpuhuju, ali mene nije briga. Uživam. Sam nisam ni minute, mazucka me non stop a šetamo se izvan svih prosjeka i standarda šetnji koje su postavili ovi moji. Šetamo i po kiši i dobijem preslatku kabanicu. I mogu kopati, valjati se po travi i trčati po onim finim lokvama od kiše. Baka me pusti i onda me lijepo istušira i zagrije u ručniku. Divna je ta moja baka.

Da bar može objasniti ovim mojima da i bijeli psi imaju pravo biti zaigrani i isprljati se. Jer ona moja starija gazdarica uvije veli: Roko ne tamo u tu travu, ti si bijeli pas, isprljat ćeš se… Što su bijeli psi neki drukčiji psi, ne kužim. Molim da joj to netko objasni. I to čim prije, jer baka mi ne ostaje kao obično dva do tri mjeseca nego samo četiri tjedna. Njima je to ok ali meni je strašno. Volim baku i njezino fino meseko koje mi daje kada nitko ne vidi. I žao mi je kada viču na nju jer me dobro i slasno nahrani. Jer bit će mi zlo i to nije za pse. Ma znam, i bude mi zlo ali ipak je to baka a ona pusti sve.

Meni malom slatkom. I bijelom. Zato spavam s njom. Ove moje ignoriram pa neka se misle. Zovu me ali ja se pravim blesav. Kao i oni kada me trebaju izvesti u šetnju. Čudno se gledaju i pitaju kako to da sada najviše volim baku… i nude mi keksiće, one pseće. Ma sto će mi ti kada će mi baka dati nekaj finog čim ona krene jesti… Znam ja ti i umiljato čekam u svojoj košari. Kao svaki dobar pas.

Vaš Roko