Zijevanje svi poznajemo. Nema toga tko nije otvorio usta, duboko udahnuo i napravio onaj dobro poznati “aaaaaah” zvuk.
I to se najčešće dogodi taman kad se opustimo, kad se osjećamo pospano, kad nam je dosadno ili – što je posebno zanimljivo – kad vidimo nekog drugog da zijeva. Ali što se to zapravo događa dok zijevamo i čemu to služi?
Zijevanje počinje još prije nego se rodimo
Vjerovali ili ne, zijevanje počinje još dok smo u maminom trbuhu! Znanstvenici su pomoću ultrazvuka primijetili da čak i nerođene bebe zijevaju. Iako bebe tada nisu umorne kao mi, zijevanje vjerojatno pomaže da se pravilno razviju mišići u licu i vilici.
Nakon rođenja, bebe i mala djeca često zijevaju kad su pospane, kad se bude iz drijemeža ili kad im je tijelo umorno od igre. To je jedan od prvih znakova umora koje roditelji lako prepoznaju: zijevanje, trljanje očiju, razdražljivost – sve to znači da je vrijeme za odmor.
Kako su zijevanje i san povezani?
Zijevanje je usko povezano s našim unutarnjim satom, koji upravlja kada smo budni, a kada je vrijeme za spavanje. Taj sat zove se cirkadijalni ritam. Kad se približi vrijeme za spavanje, naše tijelo počinje usporavati. Mozak proizvodi više melatonina – hormona sna – a tijelo se priprema za odmor. Zijevanje je jedan od tih signala da mozak prelazi u “noćni način rada”.
Mala djeca još uče prepoznati te signale. Ponekad se igraju dok su već jako umorna, pa roditelji prema zijevanju i ponašanju mogu prepoznati da je dijete spremno za krevet. Redovan ritam – buđenje, obroci i spavanje u slično vrijeme – pomaže djeci da se bolje osjećaju i rjeđe budu umorni u krivo vrijeme.
Kad se rode, bebe i mala djeca zijevaju često, posebno prije spavanja ili kad se bude. Njihovo tijelo još uči kako prepoznati umor i kako se s njim nositi, a zijevanje je jedan od prvih znakova koje roditelji mogu primijetiti: “Aha, beba je umorna!”
Zanimljivo je i to što mala djeca rjeđe “pokupite” zijevanje od drugih – tek oko četvrte ili pete godine počinju zijevati jer su vidjeli nekog drugog da to radi. To znači da se i empatija – osjećanje onoga što drugi osjećaju – razvija postepeno, baš kao i govor, hodanje ili crtanje.
Tekst: dr. opće medicine Sanja Kolar
