Otovreno o poremećaju u prehrani:mama Gordana Vudragović

Obratite pažnju na poremećaje u prehrani, informirajte se i budite oslonac svom djetetu.

Koliko ljudi malo znaju o tome dok se i sami ne susretnu sa sličnim problemom te kolika je slaba informiranost stanovništva o dotičnoj problematici, odgovorila je za nas Gordana Vudragović koja je svoje vlastito obiteljsko iskustvo odlučila podijeliti s nama na čemu joj se jako zahvaljujemo. Gordana nam dolazi iz Pule, majka je troje djece, dvije kćeri i jednog sina.

gordana-vudragovicMajka Gordana nezaposlena je budući da se mora brinuti o svom djetetu s posebnim potrebama, a tu je i djevojčica koja nažalost ima probleme s prehranom. Kako je živjeti s navedenim problemom, imati dijete kojem pokušavate pomoći na sve moguće načine usprkos sustavu koji slabo pomaže te kako se čovjek sa svime time može nositi, otkriva nam Gordana Vudragović u narednom tekstu.

W: Koja su vaša iskustva s poremećajima u prehrani?
Moje iskustvom s PUP-om započelo je prije pet godina kada je moja djevojčica imala samo četiri godine. Teško se dolazi do dijagnoze no kada se i dobije sama dijagnoza teško je pronaći liječnika za liječenje.

U školi također nema razumijevanja jer prvenstveno je „premalena“ da bi imala takvu dijagnozu, a kasnije kada se dođe do dijagnoze bolest se ne shvaća ozbiljno i ne pridodaje joj se previše važnosti. Smatra se da preuveličavam njezin problem. Obitelj i prijatelji ne doživljavaju to kao bolest već samo fazu u kojoj se moja djevojčica nalazi i koja će s vremenom proći.

W: Da li netko u vašoj obitelji boluje od kojeg poremećaja prehrane?
Moja srednja kćer ima poremećaj u prehrani. Započela je sa četiri godine s bulimijom da bi prije godinu dana bolest prešla u anoreksiju.

W: Možete li nam opisati kako ste shvatili da se upravo to događa u vašoj obitelji?
Kada je imala sedam godina renovirali smo njezinu sobu prilikom čega smo odmakli veliki ormar od zida, a onda je uslijedio šok i nevjerica. Iza ormara nema čega nije bilo, od omota slatkiša pa sve do trule salate.

Tu sam shvatila da ima problem, a potvrda je uslijedila kada sam ju jedan dan nakratko morala ostaviti samu kod kuće.

Poslužila sam joj ručak i otišla na terapiju sa sinom i kada smo stigli kući ona je pojela cijeli ručak koji sam skuhala. Znači ručak za pet odraslih osoba koje je ona sve sama pojela. Tu sam počela istraživati što bi moglo biti i kako dalje nastaviti s njom. Počela sam povezivati nestajanje slatkiše, česte bolove u trbuhu i trbušne viroze koje su uvijek trajale od trenutka povraćanja i uvijek su bile bez temperature.

Tu sam došla do zaključka kako je sve to krenulo od njezine četvrte godine kada smo od moje obitelji otišli živjeti u podstanare.

leptiri

W: Kako ste se tada osjećali?
Najprije je to bio šok i nevjerica, a onda su uslijedili strah, zabrinutost i nemoć.

W: Jeste li vidjeli kakve promjene u ponašanju na svom djetetu?
U početku nisam, ali kako je bolest uznapredovala tako sam mogla prijetiti da se izdvaja iz društva, ima česte promjene u raspoloženju te izražajnu osjetljivost.

Od curice koja nije voljela sport pretvorila se u izrazito aktivnu curicu koja bi se bavila raznim sportovima. Od kada se rodila, voljela je jesti, a sada joj je hrana postala „otrov“

W: Da li vam je vaše dijete ikada reklo što ju je potaknulo na to?
Kada god bih pokušala pitati zašto to radi ona bih počela plakati i govoriti da ne zna.

W: Na koji način ste joj pokušali pomoći?
„Istražujući po internetu i čitajući dostupnu literaturu saznali smo da ju treba odvesti kod liječnika, a najviše su nam pomogli Udruga Nada i Hrvoje Rendulić s konkretnim savjetima i literaturom koju su nam poslali.

U kriznim situacijama nastojim ju smiriti i biti najveća potpora. Nastojim kroz igru razgovarati s njom pokušavajući ju navesti da mi se iskreno otvori. A voljela bih naglasiti da nam je najveća prepreka nemogućnost pronalaska psihijatra koji bi s njom radio.

W: Kako ste to saznanje da vam dijete ima problem prihvatili kao majka?
U početku mi je to bio šok i nevjerica te sam si tada postavljala mnoga pitanja. Prvo sam preispitivala samu sebe gdje sam pogriješila, a sada sam jako ljuta i razočarana zbog odnosa prema oboljelima te zbog teškoća koje imamo pri pronalasku liječnika koji bi ju liječio.

W: Jeste li i prije imali iskustva s PUP-om?
Tek kada mi je srednja kćer prvi puta oboljela, tada dam imala prvi doticaj s PUP-om.

W: Jeste li gdje odlučili potražiti pomoć?
Prvo smo se obratili pedijatrici gdje smo obavili standardne pretrage poput krvi, urina i stolice i svi nalazi bili su u redu, a uvijek bismo završili s dijagnozom viroze.

Kako ja to nisam prihvaćala jer nije imalo smisla obratila sam se školskoj psihologici koje me uputila kod svoje kolegice. Ona mi je potvrdila moje sumnje,preporučila da se javimo u Vinogradsku bolnicu jer da bi to mogla biti bulimija.

Poslije nje javili smo se opet našoj pedijatrici koja nas je poslala neuropedijatru gdje joj je rađen eeg koji je na kraju bio uredan. I tako je sve krenulo,a u Vinogradskoj bolnici smo dobili i služben odgovor.
Kada smo se vratili u Pulu naručili smo se kod psihijatra no kako je službeno ovdje samo jedan koji radi s djecom čekali smo pet mjeseci da dođemo na red.

Odradili smo dvije terapije, a moja djevojčica se tada razboljela pa smo opet stavljeni na listu čekanja gdje smo i danas. Najviše konkretnih savjeta i pomoći pružili su mi Udruga Nada i Hrvoje Rendulić koji stvarno puno i nesebično pomaže.

W: Da li je vaše dijete ikada bilo hospitalizirano?
Prošle godine u trećem mjesecu moje dijete bilo je hospitalizirano u Vinogradskoj bolnici na mjesec dana. Ona je tada bila punašnija i bolovala je od bulimije.

Napravili su joj stvarno dosta pregleda no kod psihijatra nije išla, a samo je bila na jednom razgovoru kod psihologa. Također nekoliko puta ispred nje je rečeno kako bi morala krenuti na dijetu što je nju jako pogodilo.

W: Kakvo je znanje ljudi o PUP-u i generalno osjećaj u društvu prema oboljelima?
Ljudi nisu upućeni i ne znaju gotovo ništa o PUP-u. Često su mi prijatelji znali reći da je ona razmažena, da misli samo na sebe i da na taj način skreće pozornost.

Upravo zbog tog neznanja ljudi se ne odazivaju ni na naše dobrotvorne akcije. Od prvog mjeseca prodajemo narukvice kao donacija Udruzi Nada no niti jedno do sada nismo uspjeli prodati.

Za borbu protiv raka dojke svi voditelji ponosno nose ružičaste vrpce, a kada sam se javila većini TV kuća koji bi nam mogli pomogli noseći jedan tjedan za nas leptire (koji je zaštitni znak PUP-a) nisam niti dobila niti jedan povratni odgovor na poslan e mail.

W: Kako se nosite u kriznim situacijama?
U kriznim situacijama nastojimo biti uz nju i tješiti ju te biti njezin oslonac.

W: Što biste savjetovali drugim roditeljima koji se nađu u takvim situacijama?
Budite uporni i hrabri za svoje dijete. Nemojte se sramiti i spustiti glave jer vaše dijete ima pravo na dostojanstvo i liječenje kao i svaki drugi bolesnik.

Obratite pažnju na ponašanje svog djeteta jer što prije uočite bolest i prije krenete s liječenjem to će biti puno bolje i efikasnije.

Zahvaljujemo se gospođi Vudragović Gordani na iskrenom razgovoru koji će možda pomoći i još nekim roditeljima!

Ako želite pomoći oboljelima od poremećaja u prehrani na bilo koji način javite se u Udrugu Nada, a sa minimalnom uplatom na račun od oboljelih možete puno toga napraviti.

Autor: Marina Jakšić