Stvarnost je jača i upečatljivija od bilo kakve „izmišljotine“ pa su situacije i likovi u knjizi, kazalištu ili na filmu, čak i kada su baš jako čudni ili zastrašujući, ipak ozračjem i duhom drugačiji i zato prijemčliviji za određenu pouku.
U Teatru na Trešnjevci zagrebačkog Centra za kulturu Trešnjevka redateljica Frana Marija Vulić Vranković pokrenula je program BeboKaz namijenjen najranijem uzrastu pa je nakon predstave „Noć/dan“ za uzrast od 6-18 mjeseci, nastavila „gdje je stala“ i smislila (koncept, režija, izvedba) predstavu „Bonton“ za djecu od 1,5 do 3 godine (26.11.2023.).
Na pozornici je ružičasta kućica u kojoj živi lutkica koja je jako neljubazna (ne želi koristiti riječi „molim“, „hvala“, „izvoli“) i koja sve svoje igračke drži samo za sebe, pa se nitko s njom ne želi igrati niti družiti. Ne vjerujem da je naša izvođačica sve „vragolije“ koje izvodi na sceni sama smislila i skoro sam sigurna da ih je „otela“ na igralištu i prilagodila kazališnoj pozornici (štipaljke po licu nesumnjivo!).
Odjevena (Anamarija Filipović-Srhoj) u haljinu od šarenih resa i s frizurom od „šašavih“ repića, ona izmišlja razne igre ali joj vremenom sve dojade jer nikoga nema i ona se igra – sama.
Naravno, ne želeći priznati da je pogriješila, uvjerava se da joj je „super bez prijatelja“.
Mada je Vulić Vranković kreativna u svojim akcijama (budući da su djeca prilično pomno gledala, pretpostavljam da im je bilo zgodno; uostalom, kao što sam rekla – mislim da je predstava posljedica „istraživačkog rada“ na igralištima) bilo je jasno da djeca nešto očekuju… I doista, nakon zaključka da je igranje bez prijatelja bez veze, odlučuje se ispričati (pjeva pjesmicu sa „čarobnim“ riječima) i pozvati prijatelje da se zajedno igraju u kućici (koju prvo pospremi, zbog čega su joj mame, vjerujem, jako zahvalne jer su dobile „oružje“ za kućnu bitku oko pospremanja igračaka).
I tada nastupa kulminacija koju su djeca (dobro informirana) jedva dočekala: poziv da se dođu igrati na pozornicu.
Nakon što su svi nagrnuli (ja kroz vrata) i tko zna do kada ostali zajedno se igrati, nisam se mogla ne diviti potezu kojim je Frana Marija Vulić Vranković mudro povezala kazalište i stvarnost: kazalište nije mjesto gdje se mora biti miran i dosađivati se, nego je baš dobro mjesto za igru (zašto su to redatelji u kazalištu za odrasle zaboravili?).
Fotografije: Ines Novković
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
