Djeca su živa i razigrana, poneki put možda čak i previše razigrana i nemirna, zbog čega se roditelji znaju zapitati da li je to normalno, ili je pak riječ o nečem drugom.
Normalno je da su djeca puna života i da ne mogu dugo stajati na jednom mjestu, ali nekada je to ipak pretjerano. Ako je tako može biti riječ o hiperaktivnosti koja je praćena psihomotornim nemirom. Ovaj poremećaj poznatiji je pod nazivom ADHD sindrom.
ADHD sindrom se danas olako veže uz svako dijete koje je aktivno i znatiželjno, posebice ako je uz to dijete nestrpljivo, buntovno, glasno i ne poštuje autoritet.
Istraživanja su pokazala da u današnje vrijeme, čak 5% školske djece pokazuje simptome hiperaktivnosti. Osim toga, istraživanja pokazuju da dječaci imaju veći problem sa hiperaktivnošću, od djevojčica.
Pravi uzrok ADHD-a je nepoznat, a većina liječnika smatra, kako je ADHD zapravo nasljedan. No za sada još uvijek nije pronađen odgovarajući gen, koji bi mogao biti uzročnik ADHD-a.
Kako bi dijagnoza mogla biti što objektivnija, potrebno je pratiti dijete kroz 6 mjeseci, te uočavati određena odstupanja, ukoliko ih ima.
Nikada se na temelju jednog pregleda ne može donijeti zaključak da se radi o poremećaju ADHD, jer je to u potpunosti neprofesionalno.
Kako bi se dijagnosticirao sindrom ADHD treba biti prisutno minimalno 6 simptoma hiperaktivnosti, nepažnje ili impulzivnosti. Svi navedeni simptomi, ili jedan o njih moraju trajati barem 6 mjeseci, te moraju biti prisutni prije sedme godine djeteta.
Isto tako je važno, da se navedeni simptomi javljaju barem na dva različita mjesta, što znači ne samo u domu djeteta, nego i u školi, ili vrtiću, itd.
Simptomi hiperaktivnosti
> povremeni tikovi
> pretjerano penjanje ili trčanje u situacijama kada je to neprikladno
> česti neprestani pokreti
> česti nemir na stolcu
> često tresenje rukama i nogama
> tiho i mirno igranje im predstavlja veliki problem
> pretjerano pričanje
Simptomi nepažnje
> poteškoće održavanja pažnje za vrijeme igre ili za vrijeme pisanja zadaće
> najčešće ne prate upute
> izbjegavaju zadatke koji zahtijevaju mentalni napor
> ometaju ih vanjski podražaji
> ne obraćaju pažnju na detalje
> uglavnom ne slušaju kada im se govori
> teško im je organizirati aktivnosti i zadatke
> gube stvari
> zaboravljaju na dnevne aktivnosti
Simptomi impulzivnosti
> ometaju ili prekidaju druge
> odgovaraju prije nego je pitanje postavljeno do kraja
> ne mogu čekati u redu zbog nestrpljivosti
ADHD se najlakše može prepoznati u trenutku kada dijete krene u školu, jer se u tom razdoblju počinje od djeteta očekivati koncentracija i pažnja. Ukoliko se kod djeteta utvrdi sindrom ADHD, može dobiti odgodu polaska u školu, od godine dana, kako bi dijete imalo vremena još malo sazrijet.
Osim odgode polaska u školu, djetetu se mogu ponuditi individualizirani pristup, koji omogućava poseban školski program, u skladu sa djetetovim potrebama.
Nažalost često se događa da dijete koje ima simptome ADHD sindroma, bude prekasno prepoznato. Ukoliko ADHD sindrom nije prepoznat, dijete se etiketira na krivi način.
Nemirno, brzopleto, neodgojeno, preživo, nepažljivo i neposlušno dijete su samo neki od epiteta koji se dodjeljuju djeci koja pate od ADHD sindroma, a kojima isti nije utvrđen.
Važno je znati da djeca koja pate od ovog sindroma, nisu niti malo neodgojena i zločesta, samo imaju problema sa održavanjem pažnje.
Hiperaktivno ponašanje djeteta često utječe na stanje cijele obitelji, pa je važno na vrijeme prepoznati prisutnost hiperaktivnosti kod djeteta, te ukoliko roditelj smatra da je prisutna, odmah potražiti liječničku pomoć.
Piše: Ana Zibar
