Odgoj pod ”staklenim zvonom” je izraz kojim se izražava prezaštitnički stav roditelja u odgoju vlastite djece.
Roditelji su ti koji imaju iskustvo u životu, kako negativno, tako i pozitivno, imaju mudrost i prošli su dosta toga što ne žele da njihova djeca dožive.
Upravo iz tog razloga odgajaju djecu pod staklenim zvonom, ne pripremajući ih za stvarni život i izazove koji ih očekuju. Djeca u svom razvoju prolaze kroz različite faze razvoja kako fizičke tako psihičke i socijalne.
Jedna od tih faza je i faza autonomije nasuprot sramu i sumnji.
U ovoj fazi, koja je karakteristična za drugu i treću godinu života, djeca istražuju okolinu, svjesni su svoje samostalnosti, ali i spoznaju granice i posljedice.
U ovoj fazi greška može biti ta da roditelji sve obavljaju za dijete, dodaju mu sve igračke, sputavaju ga u istraživanju okoline zbog straha od povreda te za posljedicu dijete osjeća sram i sumnju u samoga sebe, da nije sposobno i za najjednostavnije stvari.
OVDJE saznajte što je radikalno roditeljstvo
Djeca, također, uče po modelu, a prvi model s kojim se susreću su roditelji, pa se tako roditeljski neutemeljeni strahovi ili anksioznost može prenijeti na dijete jednostavnim iskazivanjem takvog ponašanja pred djetetom. Strah je naučena emocija koja se usvoji nakon nekog negativnog iskustva ili se nauči promatrajući neposrednu okolinu.
Prezaštitničkim odgojem djetetu dajemo do znanja da ono ne može iskazivati svoju samostalnost i, koliko god to grubo zvučalo, da je u neku ruku nesposobno za stvarni život i svakodnevne izazove.
Dijete se može osjećati drugačije od vršnjaka samo zbog činjenice što ne može voziti bicikl bez nadzora roditelja jer će se povrijediti, a ostali vršnjaci to mogu, ili ako ne može ostati vani duže od sat vremena dnevno i ne igrati se svaki dan s vršnjacima. Djeca vrlo rano nauče podjele i vrednuju se po tome što mogu i ne mogu ili kakve igračke imaju ili nemaju.
Gledano s aspekta roditelja, vrlo slabim argumentima možemo poduprijeti prezaštitnički način odgoja, zbog današnjeg brzog tempa života i svega što nam društvo i svijet svakodnevno servira. Međutim, gledano iz kuta djeteta, stavljanje djeteta pod ”stakleno zvono” znači nerazvijanje njegove samostalnosti, autonomije, sposobnosti, kreativnosti i spremnosti za život.
Djeca u svim vrtićima širom svijeta savladavaju finu motoriku korištenjem škarica, posebnih nožića, samostalno jedu, idu u toalet, pospremaju za sobom, koriste ljepilo i slične materijale, dok kod kuće nemaju priliku raditi upravo takve stvari, jer poneki roditelji smatraju da oni još nisu spremni i sposobni za to. Roditelji svakako žele najbolje za svoju djecu, ali da li je baš najbolje štititi dijete od svega i sakriti ga od svijeta?
Posljedice prezaštitničkog odgoja se najjasnije vide u adolescenciji i pubertetu, kada se dijete počinje mijenjati, tražiti svoje mjesto pod suncem i stvarati svoj identitet. Djeca odrasla pod staklenim zvonom se neće dobro uklapati u društvene grupe, mislit će da njihove potrebe moraju biti prve zadovoljene, neće znati regulirati svoje emocije i neće znati biti strpljivi.
S druge strane, prezaštitnički odgojena djeca mogu postati buntovnici u adolescenciji sa željom da probaju sve što im se nudi, jer nisu prije imali priliku. Mogu se uklopiti u nasilne društvene grupe, ispoljavati veliku neposlušnost i smatrati da roditelji sve rade protiv njih.
Ovo su neki savjeti kako pustiti djecu da izađu iz okrilja ”staklenog zvona”
Treba pustiti djecu da padnu, kako u igri, tako i u životu. Kada padnu igrajući se s vršnjacima i isprljaju se, naučit će da ne treba ponavljati akciju koja se desila prije pada. Pad u životu uči ih da ustanu još jači i pokušaju ponovo.
Stručnjaci ističu kako je bolje slomljena ruka, nego slomljen duh djeteta. Kada se djeca igraju, roditelji ne trebaju biti uključeni, osim ako se dijete ne želi igrati upravo samo s njima. Roditelji ne trebaju usmjeravavati dječju igru, trebaju slijediti ono kako se dijete igra, kako bi procijenili djetetovu percepciju igre i eventualno je popravili.
Vrlo je diskutabilno da li se treba uključiti i raditi domaću zadaću s djecom.
Ako dijete treba pomoć, roditelj je svakako tu da se uključi, vježba s djetetom i pomogne mu, ali ne da mu servira gotov odgovor na svako pitanje.
Spadate li i Vi u roditelja koji piše domaću zadaću umjesto djeteta?
Posljednji savjet je da treba cijeniti njihove greške. Greške nam pomažu u učenju, u osobnom rastu i razvijoju. Greške ojačaju kako djecu tako i odrasle, tako da ne treba očekivati od djece da sve trebaju raditi savršeno i da im sve uspije od prvog puta. Kako je već spomenuto, djecu treba pripremati za stvarni život, a u stvarnosti rijetko što uspije od prvog puta.
Izvor: vrtić Kiki
