Često se povlači stroga granica između “običnih” i razvojnih igračaka.
Primjerice, plišani medvjedić, od kojega se dijete čak i noću ne odvaja i bez njega ne može zaspati, kojemu prvome nudi ukusan zalogaj, spada u “običnu” igračku. Voljenu igračku.
S druge strane, kocke sa slovima spadaju u razvojne igračke. Prema njima se ne odnosimo kao prema “običnim” igračkama, njihova je namjena strogo praktična.
Takve i slične podjele vode do toga da dijete naposljetku završi s dva kompleta igračaka: jedan komplet čine “obične” igračke (autići, plišanci i lutke), a drugi komplet čine razvojne igračke koje ne služe toliko igri i zabavi koliko “radu”.
Jednom sam prisustvovala situaciji u kojoj je mlada majka, nakon što nije uspjela zainteresirati svog trogodišnjeg sinčića za razvojnu igru, u očaju pribjegla ovakvim nagovorima: “Ti znaš da tata ide na posao. I ti također trebaš raditi. Ovo je tvoj posao, kao u tate.”
No “posao” je obaveza, a ne možemo baš tvrditi da dijete ima obvezu igrati se. Igra treba biti zanimljiva i samo će u tom slučaju doista donijeti pozitivne rezultate u razvoju malene osobe.
Ako pak odustanemo od podjele igračaka na razvojne i “obične”, i prihvatimo to da ono “razvojno” nisu toliko igračke koliko igre, uspjet ćemo izbjeći mnoge nesporazume, osobito u odnosu s vlastitom djecom.
Što su zapravo razvojne igre?
Odgovor je sadržan u samome nazivu: razvojne igre su one igre koje potiču djetetov razvoj. Nije bitno je li riječ o razvoju fine motorike, govora, kreativnih sposobnosti i tako dalje. Igra što potiče razvoj bilo koje intelektualne ili fizičke vještine jest razvojna igra.
S tog gledišta očigledno je da se bilo koja igračka, svaka igračka, može uklopiti u razvojnu igru. Sve ovisi o tome kako je koristimo. Plišani medvjedić koji služi kao rekvizit u bajci što je mališanu priča mama postaje dijelom razvojne igre.
Kocke sa slovima jesu razvojne i mogu se u igri koristiti s izvornom svrhom, odnosno za učenje slova i riječi, ali i za razvoj mašte, koordinacije pokreta i tako dalje.
Razvojne igre mogu biti uistinu različite:
– kupljene u trgovini kao gotovi kompleti (poput spomenutih kocaka sa slovima ili slogovima), s uputama za korištenje;
– napravljene u kućnoj izradi, ali opet prema uputama i uzorcima gotovih igračaka;
– igre mašte koje svoje postojanje zahvaljuju isključivo druženju roditelja i djeteta (konstrukcije od kocaka u obliku kula i dvoraca, izvedba bajki u improviziranom kućnom lutkarskom kazalištu (rekviziti su djetetove igračke);
– kompleti što ih je za igru prikupilo dijete samostalno (pritom uopće nije nužno da to budu igračke; primjerice, moj je nećak obožavao igrati se kestenima i osušenom korom mandarin).
Osim toga, postoje upute za igru, savjeti kako se s djetetom igrati, koje su to igre uistinu neophodne za razvoj određenih vještina i sposobnosti.
Nemoguće je pokazati prstom i reći: ove su vam igre potrebne, a one nisu
Zato se i kaže: svakakve igre su potrebne, svakakve igre su važne. Čak je i s minimalnim prihodima djetetu moguće osigurati neophodnu količinu (i to kvalitetnih!) razvojnih igara.
U nekim slučajevima jednostavno trebate upregnuti svoju maštu i vještine te vlastitim rukama pripremiti komplete za igru, umjesto da ih kupujete u trgovini. Neke razvojne igre u trgovinama su doista preskupe.
Čak i ako ne postoji financijski problem, određenu količinu razvojnih igara najbolje je pripremiti samostalno. Kao prvo, nisu sve igre dostupne u trgovinama. Kao drugo, igračka koja sadrži toplinu majčinih ruku i majčinu ljubav djetetu je mnogo vrednija od kompleta iz trgovine.
Kao treće, u izradi igračke, naprimjer u bojanju, i dijete može sudjelovati. Time proces stvaranja igračke postaje sastavnim dijelom razvojne igre.
Iz knjige „Velika knjiga razvojnih aktivnosti od rođenja do 3 godine“, Elvira Vaškevich
