Granice koje postavljamo djetetu potrebne su u odgoju kako bi se dijete učilo samokontroli te smanjila vjerojatnost pojavljivanja nepoželjnog ponašanja.
Granice također uče dijete kako da svoje potrebe zadovolji na prihvatljiv način. Granice uče dijete kako se u kojim situacijama može i treba ponašati, a promatrajući roditeljske reakcije dijete uči kojim ponašanjima može ostvariti svoj cilj.
Primjer zdravih granica bi bio da dijete zna da se kod kuće i vani ne ponaša uvijek isto
Prije nego se uđe u srž postavljanja granica i pravila, treba navesti neke od karakteristika djece predškolske dobi (od 4 do 6 godina).
Dijete predškolske dobi ima potrebu za pažnjom roditelja, stalno se igra, negoduje oko svojih igračaka, ima jake emocionalne reakcije, istražuje svim svojim čulima, nevješto je u socijalnim vještinama i traži podršku u istim, stalno je u pokretu, teži samostalnosti i za stvari za koje ne može samo napraviti, ima potrebu bit uvažen i donosi samostalne odluke, radoznalo je za svijet oko sebe, istražuje postavljanjem pitanja, ispituje već postavljene granice, previše je sigurno u sebe i isprobava svoje sposobnosti preko dopuštenih granica, te više
voli govoriti nego slušati.
OVDJE saznajte koje bi društvene vještine vašeg djeteta u vrtiću mogle biti važnije od akademskih
Dijete u ovom uzrastu je sklono manipulaciji, posebno emocionalnoj manipulaciji koja mu služi da zadovolji svoje potrebe, dođe do cilja i istraži svijet oko sebe, a koja je produkt postavljenih slabih granica.
Djetetu je potrebno od početka uspostavljanja navika i ranog učenja davati do znanja što ono može i ne može u kojoj situaciji, što treba napraviti i kako se ponašati te što smije, a što ne smije.
Granice služe da bi dijete spoznalo stvarnu opasnost u svijetu, jer djeca predškolske dobi uglavnom nemaju osjećaj za opasnost, jer istom nisu naučeni.
OVDJE saznajte više o emocijama i nekim ponašanjima djece predškolske dobi
Emocije djece predškolske dobi
Agresivnost djece predškolske dobi
Postavljanjem granica dijete uči prepoznati vlastite porive i odakle oni dolaze, prepoznati posljedice ponašanja, samokontrolu, imenovati emocije i razumjeti njihove uzroke, prepoznati svoje emocije i izraziti ih na prihvatljiv način, razvijati empatiju i altruizam, te uči o pravednosti i obzirnosti prema drugima.
Ono što je bitno istaknuti, kada je u pitanju postavljanje pravila i granica, jest dosljednost
Dosljednost je termin koji se jako puno koristi kada se daju savjeti za odgajanje djece upravo zbog svoje važnosti.
Ako dijete ima određena pravila kod kuće koja se tiču određenog ponašanja, ta pravila moraju važiti za točno to određeno ponašanje i u svakoj drugoj socijalnoj situaciji u kojoj se dijete nalazi s roditeljima bio to izlazak, trgovina, igraonica, restoran i slično.
Tom dosljednošću djetetu dajemo do znanja da takvo ponašanje ni u jednoj situaciji nije tolerantno, ako je nepoželjno, što na kraju dovodi do povoljnog ishoda, a to je da dijete usvoji to pravilo ponašanja i samo ga manifestira i u situacijama u kojima nema roditelja primjerice u vrtiću, školi i slično.
Ista je stvar i s granicama i njihovom propusnošću u dječji svijet razmišljanja, učenja, rasta i razvoja. Ako određena granica postoji za ponašanje kod kuće, ona mora postojati i za to isto ponašanje van kuće. Korištenjem principa dosljednosti, uz mnogo strpljenja, djeca će brže usvojiti pravilne načine ponašanja.
Što je s paradoksom koji glasi da su djeci granice potrebne kako bi ih oni probijali i tako se razvijali
Ovaj paradoks nije niti za potpuno odobravanje niti za potpuno pobijanje, već ga treba pokušati objasniti uz pravilnu argumentaciju.
Neke granice roditelji namjerno postavljaju kao slabe, kako bi dijete samo našlo izlaz, probilo granicu i shvatilo posljedicu, ako posljedica postoji.
Neke granice postoje bez posljedica i postavljaju se da ih djeca probijaju kako bi dobila osjećaj
odgovornosti, samostalnog odlučivanja i ličnog uvažavanja.
Na kraju se treba reći kada je poželjno s djetetom razgovarati o njegovim nepoželjnim ponašanjima. U situaciji kada dijete manifestira nepoželjno ponašanje, roditelj shvati da je postavljena granica probijena, dijete ispoljava burnu emocionalnu reakciju povezanu s reakcijom roditelja na nepoželjno ponašanje.
Tada dijete prestaje slušati, iako se roditelj svim silama trudi da objasni djetetu zašto je njegovo ponašanje nepoželjno.
Umjesto trošenja strpljenja u toj situaciji, roditelj bi trebao sačekati povoljno vrijeme, kao što bi bilo vrijeme pred spavanje, nakon ručka ili u toku igre da s djetetovim igračkama simulira ispoljeno ponašanje. Tako dijete može
sagledati situaciju iz ugla treće osobe, naučiti o kontroli i samokontroli emocija, te što bi moglo
učiniti drugi put u toj situaciji kao poželjno ponašanje.
Izvor: vrtić Kiki
