Za početak nove školske godine, pitali smo poznate osobe kako su se snašli prvih dana u školskim klupama.
U sklopu velikog jesenskog specijala 3, 4 SAD krenimo u školu saznajte i vi koja su sjećanja i uspomene rado podijelili s nama.
Sanja Pilić – dječja književnica, pjesnikinja, spisateljica
Moji prvi dani polaska u osnovnu školu obilježilo mi je jedno sjećanje koje nikad neću zaboraviti. Ja sam cuclala palac sve do mog polaska u prvi razred, a zbog straha od svega novog nastavila sam sisati palac i u prvom razredu. Valjda sam u tom svom palcu pronalazila neki spas.
Kako su mi se djeca počela jako rugati odlučila sam to prestati raditi. Pouka je jasna, nekad vas ljudi mogu ponukati, bez obzira na to što su „malo zločesti“, da riješite neki svoj problem. Jer kad sam prestala sisati palac riješila sam se loše navike 
Anan Grgić Tomić, chef kuhinje hotela Esplanade Zagreb
Moja sjećanja na prve dane polaska u školu bila su obilježena svojevrsnim strahom. Susret s novom djecom, ljudima, strah hoću li sve znati i moći. Zato bih poručila da se ne treba bojati nepoznatog, treba se samo opustiti jer je to jedna nova, sjajna životna avantura.
Polazak u školu je za djecu jedan veliki korak i normalno je da mogu osjećati strah. Ali sve u svemu jako sam voljela školu. Sjećam se da sam se najviše sam se obradovala novoj pernici. Jako sam je pazila, gledala, čuvala, brojala sam u njoj sve olovke i bojice kako bi uvijek sve bilo na broju i na mjestu.
Tomislav Facini – dirigent, skladatelj, glazbeni pedagog i aranžer
Moje sjećanje na školske dane veže se za puno afirmativnih stvari. Novi prijatelji, novi doživljaji. Ali, ipak moram priznati da mi je na matematici bilo dosadno i kad sam god mogao na tom sam predmetu crtao stripove, cijele edicije stripova, koje smo prijatelj i ja dijelili drugoj djeci. I zato sam jedva čekao satove matematike koje sam mogao posvetiti crtanju avantura mog Superjunaka.
Mirna Medaković Stepinac – filmska, kazališna i televizijska glumica
Imam dvije uspomene koje su mi ostale u tako lijepom sjećanju i uvijek me podsjete na školske dane. Naime, kroz svih mojih osam godina osnovne pa možda čak i kasnije do moje srednjoškolske dobi, odlazila bih s mamom i tatom na pizzu čime bismo smo obilježili moj početak nove školske godine. Naime, u mom djetinjstvu ljudi nisu tako često odlazili u restorane pa je ovaj svojevrsni obiteljski ritual bila proslava novog početka, novih uspjeha, jesen je za mene obilježavala „pravi“ početak godine, više iskreno nego sama Nova godina.
A još jedna situacija ostala mi je utisnuta u mom sjećanju. Naime, u prvom sam razredu dobila sve novo, od pernice torbe i ostalog pribora, a kad sam krenula u drugi razred pošla sam u školu sa „starom“ torbom iz prvog razreda. I to mi je bilo strašno, jer su svi imali novu. No, tata mi je rekao da me neće nagrađivati zato što sam prvi razred prošla s odličnom ocjenom, jer je to moja obveza.
I tako sam naučila da u životu jednostavno neke stvari moraš odraditi; moraš ići u školu, moraš učiti, moraš se truditi i to mi je bila pouka za čitav život. Znači, nije nužno za sve dobiti nagradu, neke stvari se rade zbog i radi sebe. Sve u svemu školu sam jako voljela.
Juraj Šebalj – vozač automobilskih rallyja
Moji prvi dani u školi bili su plačni Plakao sam svaki dan kad sam krenuo u osnovnu školu sve dok me nisu premjestili u drugi razred, u kojem su bili svi moji prijatelji. Bez njih sam bio kao bez mame i tate. Bio sam najniži u razredu od svih, a najmanji sam ostao sve do drugog srednje. Ali je uglavnom sve dobro prošlo. Znači uvijek ima nade, uvijek.
Saša Šekoranja – cvjećar, slikar, dizajner interijera
Moram biti iskren da sam bio loš đak i jedino što sam jako volio u školi bio je likovni na kojem sam moga crtati i slikati. Naime, nisam volio školu, jer sve što sam morao nije mi bilo po volji, nisam htio nikakva naređenja, nisam volio bilo što se baš mora. Mislim da je i dan danas problem što većina roditelja i djece misli da iz svega moraju imati prosjek 5,0, a to je zaista nemoguće. To su po meni čisti štreberi, jer ne može se u svemu biti najbolji.
Trebaš voljeti nešto, biti „u nečem“ da bi bio izvanredan. Zato mislim da je to najveći problem školstva u kojem bi se djeca trebala otkrivati kroz učenje, angažman i pokazivanje zanimanja za nešto, a učitelji i profesori usmjeriti ih još više u nečem u čemu su najbolji. Ja sam se primjerice našao jako u likovnom izričaju, u umjetničkom stvaranju, stoga mislim da ako nešto jako voliš možeš postići i sjajne rezultate.
Ecija Ojdanić – filmska, kazališna i televizijska glumica
Ono što i dan danas volim to je neki novi početak, tako da sam se uvijek jako radovala i početku svake nove školske godine. Voljela sam miris bilježnica, olovaka… Moja obitelj, u vrijeme kad sam ja pošla u osnovnu školu, nije imala novaca za kupovinu svake godine nove torbe, pernice, ali se sjećam da sam se sigurno veselila povratku u školske klupe, novom početku. To mi je bilo baš veliko veselje.
I htjela bih istaknuti da se sjećam kako je tada nekako vrijeme sporo prolazilo, sporo mi je prolazila školska godina, a svako mi je ljeto trajalo jako dugo. Sad imam dojam da vrijeme „leti“ . Evo, baš si mislim ovih dana kako se opraštam s ovim ljetom i da mi je nekako proletjelo u trenu.
Dok smo bili djeca puno smo više uživali u vremenu, nekako nam je vrijeme prolazilo sporije i stigli smo se i igrati i učiti i manje više odraditi sve što smo zamislili.
Sjećam se još živo i toga da sam jako voljela čitati i voljela sam predmet iz hrvatskog jezika i općenito sam voljela učiti strane jezike.
