Neprocjenjivo iskustvo stjecanja vrhunskog znanja i širenja kulturalnih vidika kao glavni razlozi studiranja u stranoj državi.
U suvremenom poslovnom svijetu maksima ˝znanje je moć˝ istinitija je nego ikada prije – dok je nekoć dovoljno bilo samo posjedovati (bilo kakvu) sveučilišnu diplomu, danas svjedočimo tržištu rada koje se odlikuje sve većom kompetitivnošću.
Natječući se za određeno radno mjesto, borimo se protiv sve većeg broja konkurenata sa zavidnim akademskim titulama i zvučnim kvalifikacijama, a od kandidata za posao očekuje se i sve veći broj vještina i znanja – spomenimo samo znanje engleskog jezika i informatičku pismenost kao najosnovnije.
Kako bismo se izdvojili u moru kandidata, neophodno je ulagati u obrazovanje– i to ne bilo kakvo, već ono koje će nam u što većoj mjeri omogućiti razvijanje vlastitih sposobnosti i osigurati što blistaviju karijernu perspektivu.
Studiranje u inozemstvu izvanredan je način unapređenja vlastite poslovne budućnosti, te osobnih vještina i kvaliteta. Intiman kontakt s drugom kulturom koji nam omogućuje dugotrajan studijski boravak u drugoj državi ne samo da je odlična prilika za usavršavanje stranog jezika i sklapanja novih poznanstava, već i višestruko dragocjeno iskustvo koje proširuje vidike i obogaćuje osobnost.
Naravno, tu su i sve prednosti studiranja na svjetski renomiranim sveučilištima – visoka kvaliteta obrazovanja, stručni i motivirani kadar te diploma koja otvara sva vrata (ili barem veći broj njih!).
Usprkos svemu tome, broj hrvatskih studenata koji se odlučuje na studij u inozemstvu ostaje poprilično skroman – tek je dva posto domaćih studenata imalo iskustvo studiranja u nekoj drugoj državi, što je čak četiri puta manje od europskog prosjeka. Kao najveću prepreku za ostvarenje mobilnosti studenti navode razloge financijske prirode – uz, naravno, pozamašne troškove višegodišnjeg boravka na drugoj lokaciji, tu valja pribrojiti i školarine koje u nekim državama mogu doseći astronomske visine za strane studente.
Ipak, skori ulazak Hrvatske u Europsku uniju uvelike bi mogao olakšati ostvarivanje snova studiranja u drugoj državi za mnoge mlade Hrvate, barem što se država članica tiče. Dok su Hrvati i dosada imali pravo upisati studij u svim državama Europske unije, pridruživanje Hrvatske EU donijelo je mnoge pogodnosti za studente željne inozemnih iskustava.
Prvenstveno, financijsko pitanje bit će olakšano zahvaljujući mnogo povoljnijim školarinama – državljani Europske unije za studij u nekoj drugoj državi članici plaćaju isto koliko i domaći studenti dotične države.
U popriličnom broju država, to znači uživanje u izrazito povoljnom (ispod 1500 kuna godišnje) ili čak besplatnom sveučilišnom obrazovanju – među takvima su i popularna odredišta hrvatskih studenata poput Austrije, Slovenije, Švedske, Danske, Francuske i Njemačke (određene savezne države). U Finskoj i Norveškoj je, pak, studiranje besplatno za apsolutno sve – kako za domaće i EU studente, tako i za studente od bilo kud iz svijeta.
Uz povoljnije uvjete (ne)plaćanja studija, status studenta iz države članice Europske unije donosi sa sobom i niz drugih pogodnosti. Za početak, procedura dobivanja dozvole boravka koja je potrebna da bi se uopće započelo sa studiranjem bit će mnogo jednostavnija i brža, te i znatno povoljnija.
Hrvatski studenti studirat će po istim uvjetima kao i domaći studenti, što uključuje i isti tretman pri upisima, iste troškove studiranja te pravo na zdravstvenu zaštitu. Uz to, dobrodošla pripomoć u financiranju studija postat će dostupna u vidu pristupa određenim europskim fondovima za stipendiranje.
Upisivanje poslijediplomskog studija u zemljama Europske unije također je olakšano, budući da su Bolonjski proces i Lisabonska konvencija o priznavanju visokoobrazovnih kvalifikacija omogućila priznavanje hrvatskih kvalifikacija u EU i nastavak studiranja u drugim zemljama članicama.
Također, diploma stečena izvan Hrvatske neće morati, kao što je bila praksa do 2005. godine, prolaziti kroz proceduru nostrifikacije, skupog i kompliciranog procesa detaljne usporedbe hrvatskog i inozemnog studija. Iako to ne znači da proces priznavanje hrvatske kvalifikacije u inozemstvu (i obrnuto) nužno mora biti bezbolan i jeftin – kao što ni, uostalom, nije u potpunosti ni samo iskustvo studiranja u inozemstvu – nesumnjivo je da hrvatske građane od iduće godine očekuje sve više uzbudljivih prilika za stjecanje novih znanja i iskustava kroz studiranje u zemljama Europske unije, kako na preddiplomskoj, tako i na diplomskoj i postdiplomskoj razini.
Autor: Silvia Vidović