Akcija bor

U svim normalnim obiteljima božićni ugođaj ima svoje vrijeme.

U stan dolaze u neko doba i odlaze onda kada svi to čine. Posebice, ako doma imaš prirodni bor i to od 3 i pol metra. No kod mojih Rora tomu nije tako. Oni se jako vesele Božiću i svemu što ide uz taj blagdan, i sve se kiti ranije pa i Božić kod nas traje duže. Tako veli moja starija gazdarica. Njoj je prefini miris bora u rano jutro u stanu i kao i lampice koje šareno svjetlucaju dok ona gušta u čitanju knjiga. Vanka minus pod kojim i pingvini padaju u nesvijest a kod nas doma toplo, blještavo i mirisno. Uživamo, veli ona i to onoliko koliko mi to želimo. Jer nama se tako sviđa. Točka!

No prirodni bor ima nešto što se zove iglice, koje u neko doba počnu nemilosrdno padati a sa njima i te predivne šarene kuglice. Mome veselju kraja nema. Lovim ih jednu po jednu i nosim u svoje tajno skrovište. I tu nastaje problem jer loptice to nisu pa se svaka druga i polomi. I još moja njima predivna duga bijela dlaka bude prepuna iglica. Borovih i ja ih sve nosim sobom u krevet. Ne moj već mojih gazda. I onda je uslijedila brzopotezna akcija bor, jer iglice su ipak neugodne dok te pikaju kada spavaš. Ne mene, već moje gazde. Bor je završio kako je završio a moje božićne loptice nestale. I još sam ja z to bio kriv. Jer da ih nisam dirao valjda bi bor ostao još.

Zbog ugođaja. Do Uskrsa. Svašta kod tih mojih Rora!

Vaš Roko