Moj pseći život ovih je dana bio iznimno turbulentan. Rore se preselile a s njima i ja. Bilo je gusto jer je sve moralo biti odmah i sada, kako to uvijek kod njih biva, ali sada polako ulazimo u normalnu fazu i ugodan suživot.
U tom blago rečeno kaosu, dogodilo se puno toga, ali kako veli starija gazdarica izašli smo jači, pametniji i sretniji. Naš novi dom je ljepši nego prošli i već ga svi volimo jer ima puno smijeha i kak veli nova susjeda Maja, donijeli smo sobom u cijelu zgradu života i događanja kakvih nije bilo u proteklih deset godina.
Tak ona veli, a ja si mislim možda je tomu najviše pridonio moj mali „izlet“ u novo susjedstvo e to ću dugo pamtiti, i ja i Rore ali svi oko nas. Naime, dok smo bili u zadnjoj fazi selidbe, otkrio sam na sekundu otvorena ulazna i vrata i krenuo samo malo do susjednog ugla. Lijepo u svom kaputiću uredno sam došao do kraja ugla i pametno pokušao preći cestu.
No zaboravih da Ilica je to i u taj čas oko mene zatrubi desetak automobila a jedne me sigurne ruke zgrabiše u naručje. Moram priznati da sam se uplašio i skrio u dragoj gospođi u zagrljaj. Mazno sam pogledao, kako to uvijek činim kada zabrljam i poslao joj pusu. Siguran i spašen završio sam kod njih doma i svi su se bacili u potragu za mojim gazdama.
Za to vrijeme kod Rora se odvija prava drama. Drama u pet činova koju se ne usudim ni spomenuti. Jer kriv sam. Neću više. Nikada. Vratio me doma taj čarobni fejs. Po mene je došla mlađa jer je starija gazdarica u suludom stanju skoro zatukla majstora, koji je ostavio otvorena vrata ulaza u našu zgradu. Priznajem, kriv sam i neću više istraživati sam. Dobio sam puno pusa i zagrljaja kada su me vratili doma ali i tešku zabranu lutanja bilo kuda.
A po stanu se stalno čuje: Roko, di si“? I mlađa i starija jednako me motre dok ih ja opet umilno gledam u stilu, nisam kriv i neću više…no i dalje me motre, čini se ne vjeruju baš!
Vaš Roko
