Pomalo se nakon dolaska s Hvara vraćamo u svakodnevicu.
Iako su nam koferi još uvijek na čekanju, naime stoje na sredini dnevnog boravka, odlazak bilo kamo ne slutim. Ili će se pospremiti sami ili će taman dočekati neka nova putovanja mojih gazda.
Mlađa već najavljuje odlazak na Hvar iako je cijelih pet dana doma, jer nedostaje joj ona njezina hvarska ekipa i kupanje. Meni ne, samo malo moja terasa i čakule sa susjedima. Ali ništa ne može zamijeniti ova jutra kod mojih gazda. Taj ranojutarnji cirkus do izlaska iz stana teško se i može opisati. Ja se fino namjestim i sve to promatram. Živo kino, ili još bolje od toga. lud, zbunjen i nenormalan. Starija se sjuri s gornje etaže i već posprema, kuha i šminka se i to sve istodobno. Ja se gurnem tu i tamo za neku mažnju ali dobijem samo: “bebicaaaa”…i to je to. Onda se ustaje mlađa i stavlja embargo na kupanu i ogledalo tražeći šminku koju je zametnula starija.
Potom slijedi isprobavanje odjevne kombinacije i to više njih i svaki put selfi pa send…odgovor natrag i onda promjena. Ova telefonska konferencija dnevnog stylinga bi potrajala da ne zagrmi starija: “zakasnićemoooo”. I onda tek kreće frka i trčanje sa donje na gornju etažu stana po mobitel, peglu, traži se ključ pa ključ od auta i na kraju starija odlazi jer neće više čekati mlađu. Onda mlađa održi monolog, vrati se po zaboravljeni spakirani ručak i sjuri niz stepenice. Naravno zalupivši vratima dok starija viče iz prizemlja: “ne udaraj s njima već zatvori polako”, ali prekasno. Ova je već udarila. No nije gotovo. Ja čekam jer uvijek je nešto zaboravljeno. I evo je naravno:)…mlađa se vraća po punjač za mobitel, ili torbu za balet. Obično ostane spremljeni ručak pa se onda jede kod bake. I prijetnja starije: “neću te više nikada voziti ujutro”. Naravno da vozi i da se taj meni zabavan filmek ponavlja svako jutro uz ponekad dužu šetnju, mene kao kućnog ljubimca, a ne samo odvođenja do stupića pokraj ulaza u zgradu, što moje gazde često smatraju dostatnim za jutarnju šetnju. E pa nije!!
Ali svejedno ih volim i ne mogu bez njih…
Vaš Roko
