Kod nas nikada nije dosadno. Osim što moje mlađe gazde imaju brojno društvo to društvo jako voli dolaziti k nama.
Gazdarica im je kul a i naš prilično veliki stan privlači duh tuluma. Ili večernjih izlazaka s onim posebnim momentom uređivanja za izlazak kod nas. E tu i ja malo profitiram – mažnje i keksići od mladih gospodični ima koliko mi srce želi. I onda mi se dogodi baš takva sramota. Ostadoh sam iza zatvorenih vrata. Kako, pitate se. Jednostavno. Zadnja mlada gospodična je pristigla, ja sam uredno lajanjem obavijestio o njezinom dolasku i odmah joj šmugnuo u zagrljaj. Uživajući u zagrljaju i potom u dobivenom keksiću ne primijetih da se uz vrisak ostalih naglo zatvoriše ulazna vrata. Ravno meni ispred nosa.
I gotovo. Ostadoh na stubištu sa svojim keksićem u ustima. U stanu se čula vika i glazba tako da moje lajanje i grebanje po vratima ostade neprimijećeno. Što sam mogao učiniti, osim mirno se leći ispred vrata i pričekati. Baš me zanimalo kada će se sjetiti da imaju psa, odnosno mene. Ni nakon pola sata ništa, ni sat…i napokon glas moje starije gazdarice: cure pa gdje je Roko? A ja šutim, ljut i uvrijeđen. Dozivaju, traže i onda se mlađa sjeti i otvori vrata. Ne, nisam otišao, tu sam gdje bih bio. Sljedećih pola sata držali su me u naručju pričajući što se moglo dogoditi da sam otišao nekamo i tko bi kome smio na oči. A ja sam se kao durio…isplatilo se još koji keksić i lapapa, vratile se iscrtavanju onih strašnih obrva koje su moderne u zadnje vrijeme.
Kao i da me nisu ostavile ispred vrata, i nije im prvi put. Sljedeći put ću otići kod susjeda pa nek se misle.
Vaš Roko
