Dr. Marko Mesić kirurg Klaićeve dječje bolnice o izazovima i svakodnevnom bilu svog posla

S kojim se sve izazovima dr. Marko Mesić svakodnevno susreće na Odjelu za dječju abdominalnu i torakalnu kirurgiju, u popularno zvanoj Klaićevoj bolnici te zašto Klinika za dječje bolesti Zagreb nosi titulu “Bolnica, prijatelj djece” pročitajte, uz još mnogo interesantnih izjava iz života dr. Marka Mesića, u ovom intervjuu.

W: Trenutno radite na Odjelu za dječju abdominalnu i torakalnu kirurgiju. Možete li nam približiti svakodnevni ritam rada na odjelu?

Odjel za abdominalnu i torakalnu kirurgiju je jedan od temeljnih i najvećih odjela pri Klinici za dječju kirurgiju.

Odjel se sastoji od 3 sobe s ukupno 15 bolničkih postelja. Na odjelu rade 3 liječnika, voditelj odjela prim.dr.sc.Mirko Žganjer, doc.dr.sc. Ante Čizmić i moja malenkost. Za svakodnevno funkcioniranje odjela izuzetno je bitno spomenuti naše sestre pod vodstvom Nevenke Tuđman, bacc.med.techn.

Na odjelu se provodi najsuvremenija dijagnostika, operacijsko liječenje i poslijeoperacijska skrb bolesnika s prirođenim i stečenim kirurškim bolestima probavnog sustava.

Svakako bih spomenuo kirurško liječenje upalnih bolesti crijeva, poremećaje motiliteta, bolesti hepatobilijarnog sustava, anorektalne malformacije i tumorske bolesti probavnog sustava. Operativne zahvate izvodimo klasičnim kirurškim metodama te laparoskopski.

Odjel za torakalnu kirurgiju je povezan organizacijski i prostorno s odjelom za abdominalnu kirurgiju. Uz najsuvremeniju dijagnostiku ozljeda i oboljenja prsnog koša i organa unutar njega, na odjelu se provode i najsloženiji zahvati u dječjoj dobi.

Operativno zbrinjavamo malformacije stijenke prsnog koša, malformacije intratorakalnih organa, kirurško liječenje primarnih tumora i metastaza stijenke i organa prsnog koša, te stečena oboljenja i ozljede prsnog koša.

Zahvate izvodimo klasičnim zahvatima te torakoskopsko minimalno invazivnim načinom. Jedini smo i vodeći centar u Hrvatskoj koji kirurški liječi deformitet prsnog koša, ljevkasta prsa, minimalno invazivnom metodom po Nuss-u.

Rad na odjelu započinje u 7:30 jutarnjom vizitom tijekom koje se detaljno pregledaju i analiziraju pacijenti, razmjene informacije, ordinira terapija i dogovara nastavak liječenja.
U 7:45-8:15 slijedi kirurški sastanak, na kojem se referiraju pacijenti primljeni kroz hitnu kiruršku službu te analiziraju zbivanja prethodnog dana i dogovaraju zadaci za dan koji slijedi.

Nakon toga raspoređujemo se po radilištima koja obuhvaćaju rad u operacijskoj sali, hitnoj kirurškoj ambulanti , sali za male zahvate i nezaobilazan rad na odjelu, koji uključuje previjanje pacijenata, ordiniranje terapije, dogovaranje konzilijarnih pregleda i brojne administrativne zadatke. Uglavnom, puno posla.

dr Marko Mesić, prim.dr.sc. Mirko Žganjer, doc.dr.sc.Ante Ćizmić bacc.med.techn.Nevenka Tuđman
dr Marko Mesić, prim.dr.sc. Mirko Žganjer, doc.dr.sc.Ante Ćizmić bacc.med.techn.Nevenka Tuđman

 

W: Na koji način se operacijski zahvati kod djece razlikuje od onih kod odraslih?
Prije svega, treba napomenuti da djeca nisu “mali ljudi” i da dječja kirurgija nije umanjena velika kirurgija.

Djeca su posebni pacijenti za svojim posebnim zahtjevima. Raspon dobi s kojima se susrećemo, od novorođenčadi do osamnaestogodišnjaka , koji su zapravo već odrasli ljudi, ukazuje na složenost problema. Svako doba ima svoje specifičnosti i bolesti koje možemo očekivati.

Malo dijete ne zna reći gdje ga boli, ponekad je prestrašeno i u takvim uvjetima ne možemo dobiti potpuni anamnestički podatak o razvoju bolesti, a bitan nam je za postavljanje indikacije za operaciju.

Zbog ovakvih razloga, izuzetno smo oprezni i veliki je naglasak na razgovoru članova tima koji sudjeluju u liječenju.

Općenito, timski rad radiologa, koji pomaže u postavljanju dijagnoze, anesteziologa, koji sudjeluje u prijeoperacijskoj pripremi i anesteziji te poslijeoperacijskom oporavku, dječjeg kirurga, i pedijatra , posebno kod gastroenteroloških i uroloških pacijenata, je jedna od najbitnijih odrednica uspješnog liječenja.

Treba isto tako napomenuti da bilo koji operacijski zahvat koji se provodi na djetetu, posebno u općoj anesteziji, je veliki zahvat i nosi veliku odgovornost.

U smislu operacijskih tehnika, danas je naglasak na minimalno invazivnim tehnikama koje što manje traumatiziraju tkivo, smanjuju vrijeme hospitalizacije, i daju što bolje estetske rezultate.

W: Kakva je kvaliteta života kod djece koja se rode s manama a prođu operativni zahvat?
Danas se susrećemo s brojnim malformacijama muskuloskeletnog, urogenitalnog i probavnog sustava i kirurško liječenje malformacija predstavlja svakako najveći izazov.

Gledajući iz aspekta malformacija probavnog sustava i anorektalnog područja, kojima se bavim, dobro učinjena operacija, a obično se radi o većem broju korekcijskih zahvata unutar prve godine života, dijete postavlja na početnu točku i izjednačava s djecom rođenom bez malformacije. Vrsta malformacije ima svoj prognostički značaj i naravno da teške malformacije imaju lošiju funkcionalnu prognozu.

Međutim, kraj operacijskog liječenja nije ujedno i kraj liječenja. Dobro obavljena operacija uz lošu skrb u sljedećim godinama može pokvariti rezultat, i obrnuto.Treba uzeti u obzir činjenicu da su djeca u kontinuiranom rastu i razvoju što može biti veliki saveznik u remodelaciji postojećeg stanja. Zato je izuzetno bitno kontinuirano praćenje takve djece, edukacija roditelja i potpora obitelji i zajednice u kojoj žive.

Mislim da kao i sve u životu, tako je i život s malformacijom relativan problem. Netko je apsolutno zdrav i nesretan, a postoje ljudi s tzv. hendikepom koji će reći da u životu nemaju nikakvih problema i da su sretni.

W: Kako se pristupa u komunikaciji s roditeljima i smatrate li da joj je posvećena dovoljna pažnja u edukaciji liječnika mimo specijalizacije?

U komunikaciji s roditeljima pokušavamo imati profesionalan, ali topao i srdačan odnos. Bolesno dijete i činjenica da dijete mora ostati u bolnici predstavlja problem i stresnu situaciju za sve članove obitelji.

Trudimo se roditelje upoznati i informirati s bolešću i liječenjem. Mi na odjelu imamo organizirani period, obično oko 14 sati, kada jedan od liječnika prema dogovoru s voditeljem odjela daje informacije.

Naravno da roditelje tijekom dana obavijestimo i o drugim hitnim zbivanjima koja su vezana uz liječenje.
Nosimo titulu “Bolnica, prijatelj djece” i trenutno na Klinici za kirurgiju imamo osigurane posjete u periodu od 10-18 sati.

Imamo dva apartmana i apartman za novorođenčad. Svakako da je budućnost 24-satni smještaj majke uz dijete, ali na žalost, u postojećim uvjetima je to za sada teže ostvarivo. Kroz vrtić i školu u bolnici, brojne radionice, posjetu raznih umjetničkih skupina, pokušavamo stvoriti ugodan boravak najmlađima.

dr. Marko Mesić

W: Možete nam malo predstaviti intubacijski endoskop za kojeg ste nedavno pokrenuli humanitarnu akciju s ciljem njegove kupnje?

Kako svakodnevno analiziramo potrebe s kojima se susrećemo, a sredstava je na žalost sve manje, stvorila se jedna grupica entuzijasta i pokušala promijeniti postojeće stanje. Ideju je potaknula gospođa Ivana Bačelić Sajko, dizajnerica brenda DI Dizajn i tako smo ideju pretvorili u djelo, humanitarnu akciju “Udahnimo život”.

U jednom razgovoru s pročelnicom Zavoda za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje Klinike za dječje bolesti prof. dr. sc. Ljiljanom Popović zaključili smo da je Bonfils uređaj koji nam je prijeko potreban.

Naime, kao što sam ranije naveo, timski rad jedino dovodi do uspješnih rezultata, a bez dobre, sigurne i kvalitetne opreme to je nemoguće. Bez anestezije je nemoguće izvesti operacijski postupak, a u nekim uvjetima je teško provesti anesteziju. Tako dolazimo do velikog problema i život djeteta nalazi se u velikoj opasnosti.

Bonfils je retromolarni intubacijski endoskop, posebno pogodan kod limitirane pokretnosti vratne kralježnice, trizmusa ili okovratnika.

Svojom konstrukcijom prati anatomsku strukturu i nije potrebno primjenjivati povećanu silu te je zato osobito prikladan kod otežane intubacije djece. Uspješnost intubacije je 99%, osim u ekstremnim slučajevima kad usna šupljina nije prohodna.

W: Da li naši liječnici i ustanove u kojima rade uspijevaju pratiti najnovije svjetske tehnike i metode?

Moramo biti ponosni na našu hrvatsku medicinu. Svaka dijagnostička pretraga ili operacijski zahvat koji se radi u najboljim centrima na svijetu mogu obaviti i najbolji hrvatski liječnici. Problem je, što je u vanjskim centrima to bolje “upakirano”.

Tako ćete uz isti medicinski i stručni tretman, dobiti možda bolju sobu, uslugu, ali to je nešto što prelazi domene struke i ulazi u ekonomsku i zdravstvenu strukturu bogatih država.

Svakako pratimo svjetske tehnike, educiramo se i puno ulažemo iako to često ulazi u privatni
angažman i sredstva, umjesto da se sustav brine za takve potrebe kao što je u nekim drugim zemljama.
Ali, nadam se da će se to s vremenom promijeniti.

W: Što radite u slobodno vrijeme? Kako se opuštate od posla?
Slobodnog vremena je zapravo jako malo i pokušavam ga što je moguće kvalitetnije provesti sa svojom obitelji i u druženju s prijateljima.

W: Volite li putovati i koju zemlju bi izdvojili?
Volim putovati, ali kako je vremena sve manje putovanja su uglavnom vezana uz edukaciju. Svakako bih izdvojio posjet Cincinnati Children Hospital u saveznoj državi Ohio u SAD-u.

Uz Bostonsku to je svakako najveća američka dječja bolnica. Taj posjet je na mene ostavio veliki utisak, osim zbog edukacije i zbog vizije o jednoj velikoj dječjoj bolnici koja će moći zbrinuti sve potrebe majke i djeteta od rođenja do osamostaljenja.

W: Koja Vam je najdraža stvar u životu i što Vas čini sretnim?
I sam se često pitam ovo pitanje, ali sasvim sigurno Vam mogu reći da najveće zadovoljstvo osjećam kad učinim nešto dobro, kada pomognem i vidim da su ljudi sretni i zadovoljni. Jedno dobro djelo pokreće drugo dobro djelo i to je ono što nam je potrebno, posebno u današnje vrijeme.

Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Marko Mesić