Može li dramska pomoći vašem djetetu da bude sigurnije, otvorenije i sretnije? Dramska pedagoginja i umjetnička voditeljica Teatra Tirena Nina Horvat otkriva zašto dramska postaje jedna od najvažnijih aktivnosti za djecu.
Djeci treba sigurno mjesto gdje smiju pogriješiti. Na dramskoj djeca ne uče samo glumiti – uče slušati, surađivati i vjerovati sebi!
W: Posljednjih godina sve se više govori o mentalnom zdravlju djece, usamljenosti i manjku samopouzdanja. Gdje u toj priči vidite mjesto dramskog odgoja?
U Tireni volimo reći da je dramska sigurno mjesto. Mjesto susreta, istraživanja i igre, gdje dijete može isprobavati, pogriješiti i pokušati ponovno bez straha od osude. Upravo je to danas možda važnije nego ikad.
Na satovima dramske uče prepoznati i izraziti vlastite emocije, ali i otkrivaju da nisu jedini koji osjećaju tremu, nesigurnost ili strah od pogreške. Djeca odrastaju u svijetu brzih podražaja, stalnih usporedbi i velike izloženosti ekranima, a sve rjeđe imaju priliku slobodno istraživati kroz igru i neposredan kontakt s drugima.
W: Na satovima dramske djeca kroz igru razvijaju mnogo više od glumačkih vještina. Koje biste životne vještine posebno izdvojili?
Na dramskoj djeca, između ostalog, uče donositi odluke, preuzimati inicijativu, prilagođavati se novim situacijama i kreativno razmišljati.
Sve su to vještine koje će im koristiti puno šire od pozornice – u školi, prijateljstvima, budućem poslu i svakodnevnom životu. A najbolje od svega je što te vještine uče kroz igru.
Dok zajedno traže rješenja ili grade zajedničku priču, uče slušati jedni druge, dogovarati se, argumentirati svoje ideje, ali i prihvatiti tuđe. Upravo se u takvim, naizgled jednostavnim situacijama, razvijaju životne vještine koje ostaju s njima. Dramska je timski rad u kojem se treba ponekad izboriti za svoju ideju, a ponekad pristati na kompromis.
W: Djeca danas velik dio slobodnog vremena provode pred ekranima. Može li dramski odgoj biti svojevrsna protuteža tome?
Mislim da može, ali ne zato što tehnologiju treba doživljavati kao neprijatelja. Tehnologija je sastavni i neizbježan dio svakodnevnog života, pa tako i odrastanja, važno je naučiti koristiti ju na kreativan i koristan način.
Satovi dramske nude nešto što ekran ne može, a to je susret uživo. Gledamo jedni druge u oči, slušamo, reagiramo na tuđe ideje, koristimo glas, pokret i najvažnije – razvijamo maštu i kreativnost. Djeca otkriju da svijet mašte može biti zanimljiviji od virtualne stvarnosti.
W: Roditelji često žele da im dijete bude samopouzdanije. Kako satovi dramske razvijaju samopouzdanje?
Za mene samopouzdanje znači da dijete vjeruje kako može pokušati, čak i kada nije sigurno da će uspjeti.
U dramskom radu djeca postupno izlaze iz svoje zone ugode i to tempom koji njima odgovara. Nekome je veliki korak stati pred grupu i izgovoriti jednu rečenicu, nekome iznijeti vlastitu ideju. Svaki takav mali uspjeh je veliki korak koji gradi samopouzdanje.
W: Što djeca najčešće otkriju o sebi na dramskoj?
Na dramskoj nema uvijek jednog točnog odgovora. Djecu se potiče da istražuju, postavljaju pitanja, zamišljaju različite mogućnosti i traže vlastita rješenja. Pogreška nije nešto čega se treba bojati, nego sastavni dio procesa učenja. Ono što nam je posebno važno jest da svako dijete može pronaći svoje mjesto i svoj način izražavanja.
Netko će se pronaći u improvizaciji, netko u smišljanju priče, netko u pokretu… Individualnost na dramskoj nije prepreka nego prednost.
W: Što primjećujete kod djece koja godinama pohađaju dramski studio?
Najvažnije promjene često nisu one koje se vide na pozornici. Djeca s vremenom postaju sigurnija u izražavanju svojih misli, ideja i stavova, lakše surađuju, samostalnije donose odluke i odgovornije pristupaju zajedničkim zadacima.
Primjećujemo i da aktivnije slušaju druge, lakše rješavaju nesuglasice te pomažu jedni drugima. Uče na događaje gledati iz različitih motrišta, što pomaže razumijevanju. To su promjene koje se događaju postupno, gotovo neprimjetno, ali ostaju korisne i izvan konteksta dramskog studija.
W: Je li vrijednost dramskog odgoja jednako velika za djecu koja nikada neće postati glumci?
Apsolutno. Većina djece koja pohađa dramske radionice neće biti profesionalni glumci, baš kao što većina djece koja trenira nogomet neće postati profesionalni sportaši.
Naš cilj nije odgojiti glumce, nego pomoći djeci da razviju vještine i osobine koje će im koristiti cijeloga života. Da znaju jasno izraziti svoje mišljenje, surađivati s drugima, imati povjerenja u sebe i s poštovanjem pristupati ljudima oko sebe.
Ako kroz dramski odgoj dijete odraste u sigurniju, otvoreniju i empatičniju osobu, tada smo ispunili svoju svrhu. Naravno, dramski odgoj razvija i umjetničke kompetencije pa će neki polaznici upravo zahvaljujući tom iskustvu poželjeti nastaviti tim putem. Veseli nas kada se to dogodi, kao nedavno kada je jedan naš dugogodišnji polaznik upisao studij Glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
W: Kada biste roditeljima mogli poručiti samo jednu stvar o dramskom odgoju, što biste željeli da znaju?
Voljela bih da roditelji znaju kako dijete na dramsku ne upisuju primarno zato da bi postalo glumac (iako će i to neki postati), nego zato da bi ono dobilo prostor u kojem će kreativno stvarati, razvijati svoje vještine, spoznavati sebe i kvalitetno provoditi vrijeme sa svojim vršnjacima.
Prostor u kojem smije biti znatiželjno, smije pogriješiti, pokušati ponovno i otkriti svoje mogućnosti. Svako dijete može pronaći na dramskoj svoje mjesto, bez obzira je li glasno ili tiho, otvoreno ili sramežljivo. Na kraju godine najvrjednije nije predstava koju smo zajedno napravili, nego proces koji smo prošli i ono što je dijete u tom procesu naučilo.
Ako iz tog procesa izađe sigurnije, otvorenije i spremnije vjerovati sebi i drugima, ostvarili smo najvažniji cilj.
Intervju: Kristijana Ferderbar Bućan
