Sve više roditelja upisuje djecu na dramske radionice, no kako među brojnim programima prepoznati onaj koji će djetetu pružiti puno više od izlaska na pozornicu? Što čini kvalitetan dramski studio i na što treba obratiti pozornost prije upisa?
O tome razgovaramo s Ines Škuflić-Horvat, osnivačicom Teatra Tirena, dramskom pedagoginjom i autoricom metodike dramske pedagogije „Prostor igre“.
Već više od tri desetljeća posvećena je radu s djecom i mladima te razvoju dramske pedagogije u Hrvatskoj, a kroz Teatar Tirena promiče kazalište kao prostor kreativnosti, odrastanja i razvoja životnih vještina.
W: Danas postoji priličan broj dramskih programa za djecu. Po čemu roditelji mogu prepoznati kvalitetan dramski studio?
Za početak trebalo bi se upoznati s programom i načinom rada studija. Jedan od načina su web stranica i društvene mreže, no značajna je i „usmena predaja“ – zadovoljstvo samih polaznika. Dramski studio treba imati napisane ciljeve i bar elementarni program rada. U dramskom studiju ciljevi su razvijanje umjetničkih sklonosti djece, njihovo upoznavanje s kazališnom umjetnošću, ali i cjelovit razvoj osobnosti kroz dramski rad primjeren njihovoj dobi i iskustvu.
Omiljena riječ u promociji dobrog dijela dramskih studija je „gluma“, no za djecu je ključna kreativna dramska igra, koja ni u kom slučaju ne treba biti kopija stvaranja predstave po uzoru na profesionalno kazalište. Dramsku igru možemo nazvati dječjom umjetnošću, koja ima i svoje kriterije prosudbe. U pažljivo vođenoj igri djeca spoznaju sebe i svijet oko sebe. Djeci je posao da se igraju, a ne da prebrzo postaju odrasli.
Važno je da dramski studio predstavi svoje voditelje biografijama, u kojima možemo vidjeti njihovu edukaciju i iskustvo u radu s djecom. Također je važna komunikacija s roditeljima, kako bi dobili informacije o programu, da su voditelji tijekom godine otvoreni za pitanja i povratne informacije, da je organizacija rada transparentna, kako bi roditelji bili upoznati pravilima i rasporedom na vrijeme.
W: Koje su najvažnije stvari na koje bi roditelji trebali obratiti pažnju prije nego što upišu dijete u dramsku radionicu?
Dobro je raspitati se kako izgleda dramski sat, potiče li se kreativnost kroz igru, improvizaciju, pokret i zajednički rad te imaju li sva djeca priliku sudjelovati i razvijati se svojim tempom. Kvalitetan dramski studio ne mjeri uspjeh brojem izvedbi, nego time koliko djeca tijekom godine razvijaju samopouzdanje, socijalne i komunikacijske vještine, empatiju i ljubav prema kazalištu.
Važno je uzeti u obzir i naizgled banalnu stvar – udaljenost dramskog studija od mjesta stanovanja. Ukoliko dijete treba voziti na satove, roditelj treba procijeniti svoju spremnost i zauzeća. Za dijete je puno korisniji kontinuirani rad nego povremeni dolasci. Važna komponenta u radu je stvaranje grupe i osjećaja zajedništva, kako bi dijete bilo prihvaćeno.
Također, kazalište je kolektivna umjetnost i pri završnom postavljanju izvedbe, koje se obično poklapa s trećim školskim tromjesečjem nije dovoljno da „ dijete nauči svoj tekst“ . U izvedbi je važan odnos s partnerima, scensko kretanje, sigurnost koje dijete stječe na probama… Često se završna produkcija stvara kroz improvizacije u kojima se zajednički smišljaju zapleti, likovi i njihova motivacija za postupke, tako da dijete u slučaju neredovitih dolazaka gubi važan dio procesa stvaranja izvedbe.
W: Kako razlikovati program koji je samo zabavna aktivnost od onoga koji doista potiče razvoj djetetova samopouzdanja, komunikacijskih vještina i kreativnosti?
Igra i zabava važan su dio dramskog procesa, ali kvalitetan program kroz njih sustavno razvija samopouzdanje, komunikacijske vještine, kreativnost, empatiju i sposobnost suradnje. Program treba imati jasne odgojno-obrazovne ciljeve i metodički osmišljen rad. Naglasak u radu je na procesu, a ne samo na završnoj predstavi / produkciji.
Djeca uče kroz istraživanje, improvizaciju i zajedničko stvaranje. Završni rezultat je važan, no dramska se ne može sastojati samo od uvježbavanja za nastup.
Važno je da se u radu potiče aktivno sudjelovanje svakog djeteta, kako bi osim kazališnih dijete razvilo i životne vještine: prepoznavanje i kontrolu emocija, aktivno slušanje, sposobnost rješavanja problema, kritičko promišljanje i kako bi bilo spremnije za bilo koji javni nastup. Bitno je također da je program prilagođen dobi i razvojnim potrebama djece. Aktivnosti se trebaju osmišljavati tako da odgovaraju dječjim mogućnostima i interesima.
W: Koje promjene roditelji mogu očekivati kod djeteta nakon nekoliko mjeseci pohađanja kvalitetnog dramskog studija i koji su znakovi da su odabrali pravi program?
Pri redovnom polaženju dramskog studija sva djeca razvijaju osobne kompetencije: komunikacijske i socijalne i naravno izvedbene: jasnije i glasnije govore, fizički su spretnija; sramežljivija djeca postaju otvorenija, sigurnija u sebe, lakše komuniciraju, ekstrovertiranija imaju strukturiraniji nastup, razvijaju disciplinu.
Svi nauče raditi u grupi, surađivati, izražavati svoje mišljenje i s više samopouzdanja prihvaćati nove izazove. Vještine koje stječu na dramskoj počinju primjenjivati u svakodnevnom životu.
W: Kakvu ulogu imaju voditelji i njihovo iskustvo u kvaliteti dramskog programa te kako roditelji mogu procijeniti je li im dijete „u dobrim rukama“?
Kompetencije voditelja izuzetno su važne… Na početku godine od „slučajnih“ pojedinaca, vrlo različitih predispozicija voditelj treba stvoriti skupinu koja funkcionira toliko dobro da može ostvariti zajednički rezultat – izvedbu.
Voditelj treba stvoriti poticajne odnose i biti dobar motivator, imati razumijevanja za djecu i aktivno ih slušati. On je i medijator i vođa, ponekad zamjenski roditelj i prijatelj. Treba posjedovati pedagoške, ali i umjetničke kompetencije: vještine i kazališna znanja kako bi s polaznicima radio na glasu, govoru i pokretu, a zatim i uobličio izvedbu. Treba objediniti različita zanimanja.
U šali znamo reći da mora biti kazališna Katica za sve: pisac teksta, dramaturg, redatelj, kostimograf, scenograf, majstor svjetla i tona… Treba znati planirati rad i postaviti dramsko-pedagoške ciljeve.
A da bi ih ostvario treba znati tehnike i metode rada s djecom.
Važno je provjeriti tko vodi program, kakvo iskustvo ima u radu s djecom i kakvu atmosferu stvara na satovima. Dijete bi se trebalo osjećati sigurno, prihvaćeno i slobodno izraziti svoje ideje, bez straha od pogreške ili uspoređivanja s drugima.
W: I za kraj imate li neki poseban savjet za roditelje?
Volim reći da je dramski odgoj „trčanje na duge pruge“. Prirodno je da svaki roditelj želi svoje dijete vidjeti na sceni, ako ide na dramsku, baš kao što ga želi vidjeti na utakmici ako npr. trenira nogomet. No, zaista ne treba brojati koliko je rečenica dijete izgovorilo… Izuzetno je važno kako se dijete osjeća i koliko je spremno za nastup.
Važno je, bez obzira na talent, ići korak po korak, razvijati ga u skladu s emocionalnom zrelošću djeteta. Danas u ovo superzahtjevno i stresno doba sve više roditelja uviđa da nije najvažniji nastup ni koliko je rečenica njihovo dijete izgovorilo na sceni, nego odlazi li na satove s veseljem, je li skupina motivirajuća, kako njezin sastav utječe na kreativni proces…
I možda najvažnije – osjeća li se dijete dijelom skupine i je li za njega dramska sigurno mjesto.
Uz dopuštenje: sMISLI
