Što se zapravo događa na satovima u dramskom studiju? Završna priredba tek je vrh ledenog brijega – otkriva nam dugogodišnja dramska pedagoginja Teatra Tirena, Katarina Šulc.
U Tireni je upravo završio Tirenafest, festival završnih produkcija u kojima uživaju polaznici, ali i njihovi roditelji. Predstavljene su 22 završne produkcije različitih dobnih uzrasta, od prvog razreda osnovne škole do studenata.
Roditelji često vide samo završnu produkciju – pljesak, kostime i ponosnu djecu na pozornici. No pravi se razvoj događa mjesecima prije, kroz proces koji djecu uči izražavanju, suradnji i samopouzdanju. Kako zapravo izgleda taj put, otkriva dramska pedagoginja Katarina Šulc.
1. Roditelji najčešće vide završnu produkciju. Koliko ona zapravo pokazuje ono što se tijekom godine događa na dramskim satovima u dramskom studiju?
Produkcija svakako jest važan dio rada u dramskom studiju, ona je cilj prema kojem idemo na kraju školske godine, međutim nikako nije jedini cilj.
U Dramskom studiju Teatra Tirena naglasak uvijek stavljamo na proces koji skupina s voditeljem prođe na tom putu stvaranja produkcije jer ona se ne dogodi tek tako. U Tireni njegujemo tri modela rada na produkcijama, ovisno o dobi i spremnosti polaznika, a to su bez teksta do izvedbe, od teksta do izvedbe i skupno osmišljeno kazalište.
2. Zašto kažete da je završna produkcija tek vrh ledenog brijega?
Jer je produkcija vidljivi dio procesa. Ono što se ne vidi su svi koraci koji su do nje doveli: vježbe koncentracije, mašte, komunikacije, rada u grupi, suočavanja s tremom i razvijanja samopouzdanja. Upravo je taj proces nama važniji od samog nastupa.
Primjerice, publika u završnoj produkciji može vidjeti dijete koje ima samo nekoliko rečenica, i pitati se zašto nema više teksta, zašto je “zakinuto”, a ono što ne vide je to da se to dijete na početku godine možda nije uopće htjelo izlagati, imalo je veliku nelagodu govoriti pred drugima i da je zapravo tih nekoliko izrečenih rečenica na izvedbi jako velik pomak za to konkretno dijete.
3. Koje su najvažnije vještine koje se razvijaju kroz dramski rad?
Razvijaju se komunikacijske vještine, kreativnost, empatija, samopouzdanje, sposobnost javnog nastupa, timski rad te vještina aktivnog slušanja i izražavanja vlastitih ideja. Dramska je aktivnost koja stvarno razvija širok spektar osobnosti i vještina korisnih za život.
4. Kako izgleda jedna uobičajen sat u dramskom studiju kada nema priprema za nastup?
U Tireni sat obično započinje kratkim razgovorom s djecom u kojem mogu podijeliti što ih je u proteklom tjednu veselilo/zabrinulo/rastužilo i to im je jako važno jer znaju da će biti saslušani i da je dramska sigurno mjesto gdje mogu podijeliti svoje misli. Nakon toga počinjemo sa zagrijavanjem kroz pokret i igru, nakon čega slijede dramske vježbe koje potiču maštu, koncentraciju, suradnju i izražavanje.
Djeca istražuju različite situacije, likove i priče kroz improvizacije, a pritom uče slušati jedni druge i graditi zajedničke ideje. Uče kako dobiti i dati konstruktivnu kritiku bez ljutnje te kako raditi u timu. Zadaci su naravno prilagođeni dobi polaznika.
5. Što djeca rade na satovima u prvim mjesecima, prije nego što uopće počnu raditi na završnoj produkciji?
Prvi mjeseci posvećeni su upoznavanju, stvaranju sigurne i poticajne atmosfere te razvoju osnovnih dramskih vještina. Kroz igre i vježbe djeca razvijaju koncentraciju, maštu, glas, pokret i sposobnost suradnje, uče osnove kazališta, mizanscena, pantomime i taj dio obično traje cijelo prvo polugodište.
U drugom polugodištu, od veljače nadalje, počinjemo s radom na završnoj produkciji.
6. Primjećujete li promjene kod djece koja su na početku sramežljiva ili nesigurna?
Ponekad su promjene stvarno nevjerojatne i vrlo vidljive. Pojedina djeca u početku jedva progovore pred grupom, a nakon nekoliko mjeseci aktivno sudjeluju u improvizacijama i samostalno iznose svoje ideje.
Napredak naravno nije isti kod svakoga jer je to individualno, ali meni kao dramskoj pedagoginji to je jedna od ljepših stvari kojima svjedočimo – razvijanju i otvaranju naših polaznika.
7. Kako reagirate kada dijete ne želi govoriti pred grupom ili nastupati?
Nikada ne forsiramo dijete. Važno nam je da se osjeća sigurno. Sudjelovanje gradimo postupno, kroz manje zadatke i aktivnosti u kojima dijete može uspjeti vlastitim tempom. Najčešće se s vremenom i samo odvaži na veći korak.
8. Što djeca nauče kroz sam proces stvaranja produkcije, neovisno o konačnom rezultatu?
U zadnje se vrijeme borimo s odgovornošću – prema sebi i prema drugima. Kazalište je kolektivna umjetnost, a kroz rad na produkciji to pokušavamo naglasiti i djeci i roditeljima. Nije dovoljno naučiti svoj tekst i misliti da si obavio svoj zadatak.
Jako su važni redovni dolasci jer stvaranje produkcije nije samo učenje teksta, tu su i promjene scena, mizanscen, odnosi, stvaranje lika, cjeline… Uspjeh produkcije ovisi o doprinosu svakog člana grupe te je proces zajedničkog stvaranja jednako vrijedan kao i konačni rezultat.
9. Što vas nakon svih ovih godina i dalje motivira za rad u dramskom studiju?
Ljepota ovog posla je u njegovoj raznolikosti, tj. u tome da nijedan sat nije isti, a radim ovaj posao 15 godina. Čak i da iste vježbe ponovite s dvije različite grupe, nećete dobiti iste rezultate. A možda je najljepši dio osjećaj da stvaramo prostor u kojem se djeca osjećaju prihvaćeno, sigurno i slobodno biti ono što jesu, nisu opterećeni pogreškama i procjenjivanjima što ih danas jako okružuje.
Intervju: Kristijana Ferderbar Bućan
