Pomno prateći (nelogične) epidemiološke mjere, izdavači su predstavljanja svojih knjiga iz knjižnica premjestili u „krčme“ (kavane, kafiće, restorane, buffete) ili ispred njih, pa se nedavno na ulici ispred pizzerije upriličilo predstavljanje dviju „psećih“ slikovnica, „Šapice“ i „Šapice i tajna zelene loptice” (Mozaik knjiga, 2021.), koje je napisao Slavko Sobin, a ilustrirao Patricio Alejandro Aguero Marino.
Slavko Sobin (1984.) je popularni televizijski i kazališni glumac ali i ljubitelj pasa (njegove su umiljate udomljene kuje, Buba i Mara, doprinijele ugođaju i slikovitosti predstavljanja), dok je venezuelanski ilustrator, dizajner lutaka i scenograf PAAM (1977.) odavno upisao svoj dizajnerski trag u kazalištima i knjigama, pa tako i u ove dvije slikovnice.
U prvoj su slikovnici protagonisti mali (iako on tvrdi :“Nisam ja mali, ja sam taman“) mješanac Mrš Ajča (jer on povik tjeranja „mrš, aj ča“ doživljava imenom) i plemenita pudlica Vi (kako ju on oslovljava, mada kasnije otkrijemo da se zove Dona) koji se slučajno susreću na ulici.
On na ulici živi, spava u kutijama i jede otpatke (hranu koju obijesna djeca bacaju), dok se ona na ulici zatekla zato što se izgubila, a od kuće je otišla jer se naljutila na svoje gazde, koji su se više bavili svojim tek rođenim djetetom nego njome („Ako neće pružati ljubav samo meni, onda mi njihova ljubav i ne treba“).
Mrš joj objašnjava da se ljubav povećava kada se dijeli i bez problema ju uspijeva odvesti njezinoj kući.
„A mali, kamo si ti krenuo? Dođi, sigurno se smrzavaš i sigurno si gladan“ rekla mu je Donina gazdarica i tako je mali Mrš (ne mali, nego taman) postao Švrćo i dobio topli dom (uz svoju prijateljicu Donu).
Suptilna priča, ljupke i jasne ilustracije, grafički zanimljiva no možda malo nespretno osmišljena slova (barem bakama i djedovima) odlikuju ovu pametnu i dirljivu knjižicu koja promiče ljubaznost i uvažava raznovrsnost.
Nastavak priče o Doni i Švrći prikazuje njihov ugodni kućni život, ali i neprilike koje doživljava mali (pardon, taman) mješanac u parku: drugi ga psi ismijavaju ( „Izgledaš kao mješavina magarca i morskog krastavca“) i šikaniraju, iako ga Dona brani.
No, brani ga i autor: „Na kraju krajeva, ne možeš se baš svima svidjeti. Nisi krafna“ (vrlo, vrlo poučno i za široku upotrebu). Međutim, u parku se pojavljuje velik pas „jednog plavog i jednog crnog oka“ koji uporno na sve reži i kojeg se zato svi boje.
No, mali (opet ja, taman) i neustrašivi Švrćo otkriva razloge takvog njegovog ponašanja i kada Vuk ubrzo nestane, preuzima njegov način ponašanja (manje uvjerljivo jer nije tako krupan, ali dovoljno energično da ga uvažavaju).
Kada se u parku pojavi mali (taj je zbilja još mali) mješanac Vučko, Švrćo ga „uzima pod svoje“ jer sada zna da svatko ima svoje razloge i da se netko ipak može svima sviđati, čak i ako nije krafna.
Nova Sobinova „pseća“ priča je složenija i dulja, Aguerove su ilustracije očekivano bogatije (ima više pasa), popravio se dizajn slova i knjiga predstavlja poboljšano izdanje prve (koja je zarobila srca mališana) knjige i mada je nastavak priče vrlo dobro funkcionira samostalno.
Izdavač je sigurno uočio da tim u kojem surađuju autor – ljubitelj pasa i ilustrator- ljubitelj slikanja pasa uspijeva iznjedriti ljupke i pametne slikovnice, pa sam sigurna da će se uskoro pojaviti nove poučne pustolovine Švrće i Done (uostalom, beba raste i to neće proći bez komentara).
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
