U organizaciji Društva za poboljšanje kvalitete života na otoku Silbi VARH održan je u srpnju 2024. Festival malih izvedbenih formi „Kazalište u koferu – KUK“koji je svoje drugo izdanje (15.7.- 2.8.2025.) dočekao pod nazivom „Teatron“.
U tom su se naslovu ujedinili kazališno ozračje i hipokoristik predane i vrsne zadarske teatrologinje Teodore Vigato (1953.- 2024.), inicijatorice spomenutog silbenskog kazališnog događanja.
Prvi dio „Teatrona“ (15.-19.7.) bio je namijenjen djeci, pa je umjetnički voditelj Igor Tretinjak odabrao lutkarske predstave od kojih su čak tri bile namijenjene „kazališnim početnicima“: „Turlututu“ Hervea Tulleta u režiji Matije Solcea i produkciji Lutkovnog gledališča Ljubljana za one od dvije godine i više, dok su predstave „Clap, clap“ i „Pulcinella Disaster Show“ u režiji Giulia Settima i produkciji ZaTroCaRaMa APS računale na publiku od tri godine i stariju.
Sve su predstave izvođene na trgu ispred škole što je uključivalo neograničen broj djece, pa kako su roditelji ostajali pasivni u pozadini, izvođačima nije uvijek bilo lako, ali su se „junački“ hvatali u koštac s nastalim izazovima.
Slovenska lutkarica Maja Kunšič se s predstavom „Turlututu“ susrela još davne 2013. što pokazuje, ne samo da se ona nije umorila igrajući je, već da LGL njeguje i čuva svoje predstave, što je, osim u kvaliteti (o čemu drugom zgodom), još jedna razlika između hrvatskih i slovenskih kazališta lutaka.
Uz Tulletovo ime, u ovoj predstavi ravnopravno stoje imena dramaturginje Mateje Bizjak Petit i redatelja Matije Solcea, jer slikovnica je tek podloga za interakciju između lutkarice i njene publike: vješto animirajući crteže i pozivajući djecu na suradnju, Maja Kunšič je kroz pjesmu i igru uspjela privoljeti djecu da zajedno slože različite scene, od vožnje vlakom do skupnog „fotografiranja“.
Uvijek se divim onima koji su „dorasli“ djeci i njihovom poimanju stvari i situacija, a ova predstava dokazuje da je Kunšič u tome „šampionka“.
Talijanski glumac Giulio Settimo je zapravo „naš dečko“, jer je studij za glumca-lutkara završio na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku i mada je od tada prošlo dosta godina, još se mnogi sjećaju da je na Akademiju došao iz Trsta bez ikakvog znanja hrvatskog jezika.
U predstavi u kojoj naslov predstavlja udarce (klap, klap), Settimo i talijanski performer Anselmo Luisi čija je specijalnost body percusssion (tijelo kao udaraljka) prikazuju dva dječaka u parku koji se uzajamno nadmeću: tko će dići teži kamen, dobaciti više „žabica“ ili u nečemu drugom biti bolji od svojeg „protivnika“.
Vremenom shvate da je bolje i ljepše igrati se zajedno a ne natjecati se, jer svatko može biti bolji u nečem drugom…. Predstava obiluje vješto izvedenim zvukovima (mada je trajanja možda malo predugo!) u kojima se prepoznaju razne životinje, škripa ljuljački i sjajna uporaba tijela kao glazbala (gotovo uspijevamo čuti melodiju), a vješta animacija iscrtanih dijelova tijela ponekad naginje groteskom (uostalom, zašto ne?!).
Djeca su, dakako, bila oduševljena ali stroga učiteljica u meni nije odoljela pitanjima: nisu li stalna uzajamna pljuvanja i pokazivanja „dugog nosa“ipak pomalo neprikladna, jer ako se djeca toga još nisu sjetila, evo zgodne poduke! A možda ja ipak malo pretjerujem?!
I posljednja od predstava za malene bila je „pomaknuta“ priča u kojem se klasični lik iz commedia dell’arte, lukavi i vješti Pulcinella pokušavao obračunati sa svima koji su mu otežavali život ali ga je pri tome stalno nešto ometalo- od scenografije (para- vanska) koja se pomalo raspadala (do konačne katastrofe kako to najavljuje naslov) do neuspjelih vrtnja tanjura ili navale neprijateljske horde (čak tri Kineza, a smrt i zmaja da i ne spominjem).
Budući da je priča o sukobu našeg junaka sa svima oko njega praćena mlaćenjem štapom i bukom koju proizvodi piskalica (spravica kojom lutkar stvara piskavi, teže razumljiv „govor“), Settimo se pokazao dorastao uličnim tradicionalnim lutkarima, animatorima ginjola (ručnih lutaka). Pri tomu je ispunio najavljenu namjeru da „izvodi klasične ludorije lutkarskog kazališta“… I zato je bez grižnje savjesti izbacio dijete kroz prozor!
Nakon četverodnevne radionice s djecom heterogene dobi, nastala je priredba „Čarolija crvenog nosa“ pod mentorstvom troje glumaca- lutkara, Marijane Matoković, Tonija Leakovića i Doriana Vicića kojom je završen prvi dio kazališnog festivala „Teatron“ namijenjen djeci.
Duboko vjerujem da će, nakon iskustva s festivalom „Teatron“, mlada publika dolaskom u vlastite sredine poželjeti ponoviti iskustvo gledanja predstava, što mi se čini istinskim „razvojem publike“: ne trasiraju put od igrališta do kazališta planovi i rasprave već dobre predstave.
Fotografije: Jelka Vigato
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
