Pedeset i sedmi put Šibenik postaje središte jednog paralelnog svemira.
Svemira u kojem su mrlje od sladoleda dobrodošle, u kojem se može hodati četveronoške, u kojem se može i puzati po trgovima, u kojem se može dovikivati glumcima, penjati na pozornicu, okrenuti joj leđa, spavati, plakati, smijati se na tribinama, sve shvaćati ili ništa ne razumjeti… U kojem vam može biti i dosadno i ludo zabavno, kako god tih dana odlučite, a da vam pritom nitko ne može reći da niste u pravu. U kojem možete ama baš sve ako odgovarate jednom jedinom uvjetu: morate biti dijete. I tada ste kralj u ovom dvotjednom dječjem svemiru u Šibeniku, svemiru kroz koji su u zadnjih pola stoljeća prolazili svi mali šibenski kraljevi.
Pedeset i sedmi put šibenskim će se ulicama sudarati glumci, redatelji, ulični zabavljači, scenografi, novinari, kostimografi, scenski radnici, glazbenici i publika. Grad postaje pozornica, ulicama teče kreativnost, a trgovi su točke susreta. U takvom okruženju nije ni čudo da svaka nova šibenska generacija iznjedri pokojeg glumca, pjevača ili pisca, koji ostave duboki trag. Mali kraljevi postanu velike face.
Pedeset i sedmi put priča kreće s Ljetne pozornice, tamo između Katedrale i Vijećnice, tamo gdje na MDF-u sve počinje i sve završava. Mitsko mjesto na kojem dječje kraljevstvo zaživi u punom sjaju i gdje bajke postaju stvarnost.
Pedeset i sedmi put odrasli će se pokajati što su odrasli, što više ne mogu biti nesputani, neopterećeni i razigrani. Tada im se u glavi pojavi ona poznata misao da „festival više nije ono što je bio“, obavezan zaključak svih onih koji iz svijeta malih kraljeva neminovno prijeđu u svijet ozbiljnih ljudi. A pritom im pred nosom promiče prava istina: festival je uvijek najbolji, samo oni više nisu ono što su bili. Dovoljno je samo upitati djecu…
Pedeset i sedmi put Šibenik postaje središte dječjeg svemira, kraljevstvo u kojem vladaju smijeh, radost i sreća…
Pedeset i sedmi put Šibenik postaje jedno veliko dijete…
O svemu više saznajte: Festival
