Ne boj se, Nemeček!

Mađarski književnik Ferenc Molnar (1878.-1952.) trajno je upisan u književnost za djecu svojim romanom „Junaci Pavlove ulice“ (1907.) koji se i danas rado čita usprkos tome što pripada lektiri i što su današnja djeca od najranije dobi okružena tehnologijom na štetu klasičnog tiska.

Ipak me iznenadilo kada sam jedno nedjeljno popodne (26.10.2025.) ugledala brojne učenike kako predvođeni svojim nastavnicima dolaze na predstavu „Junaci Pavlove ulice“ u režiji Aide Bukvić (produkcija Kerekesh teatar, ZIA produkcija) u Scenoteku bez najmanjeg znaka nevoljkosti (iako je nedjelja neradni dan za učenike i nastavnike!).

Ne znam čiji se prijevod koristio u predstavi ali se Matko Botić prihvatio dramatizacije romana i mada je smanjio broj likova i epizoda, sačuvao je suštinu odnosa među likovima i temeljna zbivanja (usprkos unošenja promjena povezanih uz Nemečekovo stradanje).

Samo ovlaš o sadržaju: zbivanje je smješteno u urbanu sredinu (Budimpešta) gdje nema previše mjesta za dječačke igre pa se oko napuštenog gradilišta uz Pavlovu ulicu bore dvije grupe dječaka: oni koji stanuju uz taj „grund“ zvani Pavlouličanci koje vodi Boka i koji se tu mogu igrati bez ograničenja i Crvenokošuljaši predvođeni Feri Ačem čije je sjedište u Botaničkom vrtu ali se tamo ne smiju loptati.

Obje su grupe organizirane poput vojnih formacija pa su oni manji i slabiji „vojnici“ a oni drugi nose „više“ činove. Sve situacije iz svijeta odraslih preslikane su u svijet ove dvije skupine: ratovanje (oko zemljišta) prvo po pravilima a onda podmuklo, izdaja zbog osobne koristi (kad Gereb nije izabran za vođu Pavlouličanaca prelazi Crvenokošuljašima), hrabrost (najmanji Pavlouličanec Nemeček se suprotstavlja većim dječacima jer mu je jako važno da prestane biti „vojnik“ i da mu se ime ne upisuje malim slovima u crnu bilježnicu) i moral (Feri Ač prezire izdajicu Gereba, kori svoje članove jer mališanima otimaju pikule i divi se Nemečeku koji je sam došao u njihov štab; Boka uvijek drži zadanu riječ) ali i nešto što se kod nekih odraslih izgubilo: prijateljstvo i spremnost da se založe za „zajedničku“ stvar (kao što je Nemeček zanemario vlastitu sigurnost, zdravlje i strah).

Molnar vrlo živo opisuje dječake i njihov svijet (možda se radi o osobnom iskustvu jer je priča datirana u doba njegova dječaštva 1889.?) ispisujući akcijski roman u kojem bez suvišnog moraliziranja ukazuje na dobre i loše postupke.

Za razliku od drugih romana za djecu, ovaj završava tragično, smrću malog hrabrog Nemečeka (čije je ime sada upisano velikim slovima (ERNEST NEMEČEK) i trajno se poništava zapis malim slovima (ernest nemeček) koji je bio posljedica zablude i uvreda koju je Nemeček otrpio „a u ratu se pokazao kao pravi junak“) koji se, iako bolestan, pridružio borbi za grund (u svojim je halucinacijama čuo kako ga zovu).
Molnaru nije bilo dovoljno da junaci iz Pavlove ulice izgube prijatelja nego im je „oteo“ i grund: na, do tada, napuštenom gradilištu gradit će se višekatnica.

Scenografi Miljenko Sekulić i Dario Horvat složili su metalnu konstrukciju nalik dječjim penjalicama koja se može oblikovati na različite način, pa ambijent, osim što asocira na igralište unosi razlike u izgled prostora na kojima obitava svaka od grupa (rasvjeta Zoran Ernoić, majstor tona Izak Meštrić).

U predstavi igra pet mladih glumaca od kojih je Andrija Nazlić stalno u ulozi Nemčeka, dok su ostala četvorica (abecednim redom Leon Dubroja, Roko Protić, Lorenzo Raušević, Timon Špalj) naizmjence dječaci iz Pavlove ulice i Crvenokošuljaši što se prepoznaje ne samo preko teksta i njihovog uljudnog ili nabusitog ponašanja (koreografija i scenski pokret Zoran Pribičević) nego i zahvaljujući kostimima (Slavica Motušić) jer se korištenjem crvene kapuljače mijenjaju dobri dječaci u zle (zakrivanje kapuljačom postalo je simbolom nasilništva).

Dinamična i učinkovita akcija odlično približava dječački svijet današnjoj mladoj publici navikloj da se sve odvija brzo, sada i ovdje što je petorka zavidnom brzinom i obavljala, dajući ipak vremena da se spozna što se u svakoj od epizoda dogodilo (pa čak i da se usput šmrcne i bez stida zasuzi).

Iako nježne tjelesne građe, Nemeček se, potisnuvši strah („Ne boj se, Nemeček!“), suprotstavlja jačim momcima a taj sukob između slabijeg dječaka i nasilne grupe (sve učestaliji u našoj sredini) Nazlić i preostala četvorica odlično (u stvari zastrašujuće) dočaravaju, pa kako je metaforičan prikaz na pozornici blizak onome u stvarnosti, bilo bi dobro kada bi se i nakon predstave porazgovaralo s mladom publikom (mada se pitam, kako će nužne poruke doći do maloljetnih nasilnika; možda u prilagođenim uvjetima?).

Predstava „Junaci Pavlove ulice“ oslanja se na fizički teatar uz potpunu glumačku predanost, bez suvišnih replika i bez podi- laženja publici, pa nije čudo da mladi gledatelji uzbuđeni izlaze iz kazališta. Djeci očito treba ponuditi dobru knjigu i dobru predstavu (naglasak je na „dobru“) pa će postati bespredmetna opaska da „nitko ništa ne čita i ne gleda“.

Fotografija: Fran Dobrenić

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti