Već drugu godinu za redom Galerija PIKTO organizira izložbu studenata zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti kako bi se studentima pružila prilika da osim izlaganja na tradicionalnoj Cash&Carry izložbi na Jabukovcu, te završnoj izložbi ALU, svoj rad predstave i izvan klasa Akademije u neovisnom galerijskom prostoru. Svake godine izbornik odabire desetak studenata u pravilu prve i druge godine diplomskog studija koji se potom na izložbi predstavljaju svojim aktualnim radovima.
Nepretencioznim naslovom Neki studenti ALU izbjegnute su kvalitativne konotacije “najboljih”, “najistaknutijih” i “najtalentiranijih” studenata, te je izbor prepušten stručnom oku samog izbornika.
Tea Jurišić, Antonio Kutleša, Mia Maraković, Vida Meić, Martina Nikoljačić, Tea Pranjić, Domagoj Rogina, Mirna Savić, Vlatko Šagud, Ivana Tkalčić, Šimun Tolić i Andrej Tomić ovogodišnji su studenti čiji će radovi biti predstavljeni u Galeriji PIKTO. Cilj izložbe je prikazati raznolikost i aktualnost promišljanja studenata zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti kroz različite medije.
Slikarstvo je zastupljeno radovima koji se kreću od figuracije klasičnog motiva pejzaža kroz ekspresivnu interpretaciju šumovitih krajolika inspiriranih Waldingerovim opusom u radu Bilje Andreja Tomića, preko kolorističkog prikaza interijera u radu Stubište Šimuna Tolića, pa sve do promišljanja o materiji slike, ritmu i odnosu boja kroz mikro prikaz pejzaža dovedenog do apstrakcije u radu Domagoja Rogine. Zadržavajući se na granici apstrakcije Mia Maraković koncept života tumači u polju slike uzimajući ping-pong lopticu kao jednostavnu metaforu intrigantne putanje čovjekovog života.
Promišljanja i istraživanja u području grafike možemo pratiti kroz rad Vide Meić koja fokus stavlja na sam proces i tijek izrade otiska prilikom kojeg često dolazi do modifikacije početne ideje uz upliv emocija, razrade koncepta i promišljanja, ali i slučajnosti koja je neminovno prisutna u trenutku izrade krajnjeg otiska. Antonio Kutleša odlazi korak dalje u gradnji motiva, te u bakropisu oblikuje ljudsko lice motivom oka stavljajući promatrača u dilemu hoće li prvo primijetiti lice ili nakupinu očiju koja ga definira. Tea Pranjić fragmentira odabrani motiv prilikom čega suze viđene pod mikroskopom u otiscima kružnih formi stvaraju svjetove uhvaćenih emocija. U tehnici laviranog tuša Tea Jurišić motiv dječje igre, uz kojeg obično vežemo nevinost dječjeg pogleda na svijet, posebice kroz iskreno i doslovno poimanje svoje okoline, transformira u simbole aktualne svjetske problematike poput nestajanja humanosti, neutažive pohlepe za pozicijama moći, te neobjašnjive agresije terorizma i ratovanja u XXI. stoljeću.
Nastavak angažiranog propitkivanja globalne svijesti kroz primjer pojedinca kao simbola uopćenog stanja vidljivo je u radu Vlatka Šaguda. On kroz već pomalo zaboravljenu tehniku keramike gradi kalup, odnosno ljušturu ljudske glave, lišene onog ključnog: svoje unutrašnjosti koja je nositelj misli, osjećaja, osobnosti i svega što čovjeka čini svjesnim bićem, te očiju kao uvriježene metafore ogledala duše. Nedostatak materije, tj. ličnosti, autor nastoji nadomjestiti gusto protkanim nitima gdje svaka nit simbolizira pomak prema obnovi rascjepkane ličnosti. Odmak od preokupacije čovjekom pronalazimo u klasičnom motivu konja – simbola snage, slobode i plemenitosti. Koristeći žicu, sadru i kudjelju Mirna Savić oblikuje konje u pokretu čija tekstura odaje dojam nemirnog i nepredvidljivog karaktera životinje prožete vjetrom i snagom galopa. Rad Martine Nikoljačić uvodi nas u svijet geometrijskih formi raznolikih poliedara. Svaki za sebe, pravilno oblikovan uglađenim stranicama mnogokuta, obogaćen je teksturom i materijom toplog karakternog drveta trešnje čije organske linije godova i tonske izmjene kolorita omekšavaju krutost geometrijske forme, te pritom simboliziraju osnovne elemente: vatru, zemlju, zrak i vodu. Peti i dimenzijama najveći segment u funkciji objedinjujućeg, ali ne i autoritativnog elementa, simbolizira svemir.
Predstavljanje ovogodišnjih autora završavamo radom Ivane Tkalčić koji kontekstualno objedinjuje ranije navedena promišljanja o problematici današnjice. Izloženi radovi iz ciklusa Nepročitane knjige rezultat su transformativnog procesa odbačenih knjiga koje su usitnjavanjem i objedinjavanjem u formate velikih dimenzija izgubile svoj prvobitni smisao i poruku prenesenu putem tiskane riječi, ali su paralelno formirale novo značenje prožimanjem različitih intelektualnih, vjerskih, političkih, simboličkih i povijesnih činjenica, mišljenja i percepcija svijeta. Polivalentnošću rada u kontekstu višestrukih mogućnosti njegove prezentacije – obješenih poput klasičnih slika na zid ili slobodno visećih objekata u prostoru – kao i višestrukih mogućnosti percepcije i iščitavanja rada, iskazan je puls današnjeg vremena. Vremena u kojem je vrlo teško definirati što je znanje, koje su prave vrijednosti i, u krajnju ruku, tko smo i što smo i da li smo ono što želimo biti ili težimo postati?!
Sonja Švec Španjol
Uz dopuštenje: pereciveart (sve fotografije)
