Titrava snimka davno snimljene predstave „Kraljevna na zrnu graška“ emitirana je u predvorju kazališta Mala scena (6.12.2019.) uoči obilježavanja tridesete obljetnice osnutka ovog prvog nezavisnog zagrebačkog (i hrvatskog) kazališta.
Gledajući spomenutu snimku , svjesna proteklih godina, rekla je svjedokinja vremena: „Samo je sanduk ostao isti“: 6.prosinca 1989. točno u podne (kao da su se spremali na obračune sa zagrebačkim kazališnim životom), nakon uređenja prilično derutnog prostora u susjedstvu kultnog kluba „Đuro“, otvorena je dvorana novog kazališta.
Pri osnivanju i radu kazališta u kojem se promišljala jedna nova, malo drugačija kazališna estetika sudjelovalo je četvero ljudi povezano prijateljstvom i ljubavlju prema kazalištu: glumački i životni par Vitomira Lončar i Ivica Šimić, alfa i omega kazališta namijenjenog djeci Zvjezdana Ladika i svestrani kazališni čovjek Roman Šušković Stipanović.
Ladika je preminula (2004.), Lončar, Šimić i Šušković Stipanović prepustili su se nekim novim iskušenjima, a na istom su mjestu ostali Mala scena i – škrinja ispunjena pričama. U spomenutoj škrinji (istoj koju je za prvu izvedbu izradio Šimić stariji) pohranjena je priča o kraljevni kojoj smeta zrno graška bez obzira na broj madraca na kojima leži.
U svojim počecima (1986.) predstava se prikazivala kao „Pričalo i Malena“, da bi kasnije preuzela današnji naslov. Duhoviti priču o napornim kraljevskim roditeljima, neodlučnom kraljeviću i vrckastoj kraljevni ispisali su Ivica Šimić i Zvjezdana Ladika, glazbu na Ladikine stihove napisao je Šimić, a protagonisti u više od 1500 izvedbi bili su Šimić i Lončar.
U međuvremenu se pojavila Buga Marija Šimić (1993.), pa kako očito krv nije voda, postala je pjevačica i glumica, odlučivši zajedno s glumcem Ivanom Colarićem oživjeti ovu predstavu. Veliki dio predstave čine animacija prilično velikih lutaka (Ana Kraljević, Danira Matošić) i suradnja s djecom u gledalištu, što znači svakog trenutka biti spreman na neočekivane događaje (a nisu baš ni odrasli predvidljivi). Ukratko, oboje su vrlo vješto svladali sve moguće kazališne zamke: glumački su izvrsno surađivali ostavljajući si uzajamno dovoljno prostora, lijepo su pjevali i odlično angažirali publiku.
Posljedično tome, barem meni, zagarantirali su dobar nastavak kazališnog postojanja Male scene , što podrazumijeva , uz gostujuće predstave za djecu i odrasle , obilje vlastitih predstava za bebe, djecu i mladež.
Nemam potrebu smišljati poruku za kraj ovog tekst o budućnosti Male scene i o odlično oživljenoj predstavi, već ću navesti riječi Buge Marije Šimić : „To nije ljubav. Ljubav je preblaga riječ. To je strast.“ Tako govoraše i roditelji njezini, ah!
Fotografije ustupila kazalište Mala scena
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
