Onaj tko se ikada zanimao za srednji vijek, morao je naići na knjige francuskog povjesničara Jacquesa Le Goffa (1924.-2014.) budući da se on intenzivno bavio tim razdobljem kojeg se lakonski smješta „između antike i modernog doba“ i često opisuje kao „nazadno“ doba (biti srednjovjekovnim danas ne predstavlja kompliment).
Le Goff je očito prigrlio krilaticu da je „Povijest učiteljica života“ (Historia magistra vitae est) pa se odlučio djecu podučiti srednjem vijeku kroz njegov „lijepi“ dio obilježen utvrdama i glazbom, viteškim turnirima i ljupkim damama i kroz njegov „gadan“dio u kojem su vladali kuga i inkvizicija, siromaštvo i ugnjetavanje.
Zbog crkvene nadmoći, progona nositelja novih ideja i velike nepismenosti, srednji se vijek opisuje kao „mračan“ pri čemu se uporno zaboravlja da su baš samostani pohranili i sačuvali spise antičkih filozofa.
Jacques Le Goff je (s Jeanom- Louisom Schlegelom) napisao knjigu „Srednji vijek rastumačen djeci“ koji je na hrvatski jezik prevela Sanja Lovrenčić (Mala zvona, 2021.) a ilustrirao Ivan Stanišić kako bi mali ljubitelji povijesti lakše uronili u ovo razdoblje.
Prema općem sudu, godine koje omeđuju trajanje srednjeg vijeka su 476. (pad Rimskog Carstva ) i 1492. (Kolumbovo otkriće „Novog svijeta“), no sam Le Goff nije sklon toj završnoj godini, nego smatra da srednji vijek traje do kraja 18.stoljeća kada, zbog napretka znanosti, industrijske revolucije i političkog prevrata, dolazi do istinskih promjena u socijalnom životu (što djelomično odgovara zbivanjima u Francuskoj).
Iako je znanost već u renesansi (od 15.stoljeća na dalje) itekako bujala, ona ipak nije olakšala život većini ljudi. U formi razgovora, Le Goff u knjizi opisuje živote moćnika (kralj, papa, car),odnose koji vladaju u društvu nazvanim „feudalno“ (gospodari i kmetovi), prikazuje turnire, zabave, sajmove, hodočasnike (utjecaj vjere, gradnju katedrala), moć crkve (vjeroispovijesti, svece i vjerovanja, netrpeljivosti i križarske ratove), umjetnost i obrazovanje (tada se osnivaju prva sveučilišta) i završava tvrdnjom da se tada „rodila“ Europa.
Mada se Le Goff u najvećoj mjeri bavi francuskim toponimima i pojavama (osobama i događajima) vezanim uz francusko podneblje, knjiga se može čitati kao opće mjesto. U mnogim su sredinama situacije i promjene bile slično, a kako se zvao neki kralj i u kojem je mjestu stolovao, to za spoznaju o samom razdoblju nije presudno.
Tu moju tvrdnju, čini mi se, potkrepljuje „hrvatski dodatak“ u kojem povjesničar Neven Budak pri kraju knjige piše o hrvatskom srednjem vijeku uz „malu kronologiju hrvatskog srednjovjekovlja“ kao pandan Le Goffovoj maloj kronologiji na kraju originalnog teksta.
Osim što je u knjizi – Srednji vijek rastumačen djeci – prikupljeno sve važno o srednjem vijeku, meni su posebna poslastica Stanišićeve ilustracije: pomalo na tragu naivnog izričaja koji podsjeća na likovno oblikovanje tapiserija (u pastelnim bojama) ili zlatoveza, on prikazuje ambleme i scene iz svih područja života, pri čemu ne preza od „posudbi“ scena i likova s poznatih slika. Prevrćući stranice i gledajući ilustracije, pitala sam se, kojoj je dobi namijenjena knjiga?
U našoj je sredini uvriježeno mišljenje da su lutkarske predstave i slikovnice namijenjene isključivo djeci, pa je Le Goffova knjiga pomalo zbunjujuća, jer nju mogu čitati mališani (prema francuskom originalu već od šest godina ), školska djeca i osobe zrele dobi. Svatko, dakako, na svoj način.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
