Ruski skladatelj Sergej Prokofjev (1891.-1953.) skladao je razne glazbene žanrove (simfonije, koncerte, balete, opere) a posebno mjesto u njegovom opusu zauzima simfonijska bajka „Peća i vuk“ (1936.) u kojoj pokušava jednostavnom pričom djeci približiti klasičnu glazbu.
Dječak Peća živi s djedom, patkom i mačkom u kućici okruženoj vrtom. Jednog dana, on ne- pažnjom ostavi otvorena vrtna vrata, pa patka odlazi u baru na kupanje, a mačka pokušava pojesti ptičicu koja cvrkuće na grani. Vidjevši otvorena vrata, djed upozorava Peću na vuka, ali ovaj uzvraća da se on vuka ne boji.
Međutim, kada vuk bane iz šume, Peća se sklanja u kuću ali patka ne uspijeva pa je vuk proguta. Ptičica i Peća lukavstvom uhvate vuka, po kojeg dolaze lovci i odvode ga u zoološki vrt (dok patka kvače u njegovom trbuh).
Prokofjev je svakom liku pridružio po neko glazbalo, pa na pojavu ptičice, patke, mačke i djeda čujemo puhačke instrumente: flautu, obou, klarinet i fagot, vuka karakteriziraju tri roga, Peću gudački instrumenti, a lovce veliki bubanj.
Za ovu su glazbenu priču dovoljni pripovjedač i svirači, ali je režiser Mario Kovač, u suradnji s lutkarom Jakovom Gavranom (dizajn i izrada lutaka, scenografija i rekviziti) oblikovao lutkarsku glazbeno-scensku predstavu kojom je Dječje kazalište Dubrava u Zagrebu počelo Noć kazališta 2022.
Svi koji su propustili premijeru, a pripadaju skupini gledatelja 4+, mogu ovu predstavu gledati na redovnom repertoaru, pa sam to i ja učinila (21.1.2023.). Predstava počinje u razredu gdje se učiteljica (Petra Težak) i dvojica učenika (Jakov Gavran i Luka Stilinović ) pripremaju za nastup na Lidranu, pa u tom uvodu (dopisanom) dolazi do izražaja njihov odnos.
Gledajući u cjelini, to je najlošiji dio predstave, jer se na prilično banalan način iznuđuje dječji smijeh: učiteljica kriči, prestrašeni učenik (Gavran) naglo skače sa stolice koja se prevrne, on je diže i za to vrijeme drugi učenik (Stilinović) odgovara na postavljeno pitanje.
Nije mi bilo neobično da se djeca tome smiju (ali i ona su prestala nakon ntog pada stolice ) ali se pitam, je li nužno uvijek podilaziti?! Nakon ovakvog obeshrabrujućeg početka, slijedio je puno bolji dio: uvod u simfonijsku priču.
Učiteljica se „unormalila“ pa je vrlo duhovito i poučno podučila o pojmu ove simfonijske priče objasnivši, putem glazbenih inserata, vezu između likova iz priče „Peća i vuk“ i pojedinog glazbala. Budući da sada počinjemo gledati „pravu“ probu predstave za Lidrano, „prelazimo “ u novo okruženje, pa svi troje slažu vrlo dopadljivu scenu u kojoj više „nemamo“ glumce nego animatore (kostimi Marta Dolenčić) vrlo zgodnih i duhovitih lutaka (Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku svoje studente uspješno priprema za život „histriona“; u najboljem značenju tog pojma).
Dramaturginja Martina Jurišić nije „imala srca“ ostaviti patku u vučjem trbuhu (Prokfjev je u svojem životu prošao što-šta pa nije bio previše sentimentalan) nego ju je oslobodila (malo je „sprtljano“ što se pri tome zbiva s vukom, ali znamo iz iskustva da su iz vukova oslobađani kozlići i žene, a vukovima ništa!) što je legitimni zahvat!
Mada me je početak predstave „razjadio“, ipak mi je jako drago da se Dječje kazalište Dubrava, po mnogima periferno i nebitno (što nije točno) kazalište, odlučuje za „drugačiji“ repertoar i da nudi svojoj (pouzdano znam, zahvalnoj) publici zanimljive predstave.
A to „Peća i vuk“ u konačnici jest!
Fotografije: Zorana Vukić Gavran
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
