Izložba ilustracija dječjih knjiga u Izraelu od 1948. do 2014. Galerija Klovićevi dvori / foaje 9. 11. – 20. 11. 2016.
Veleposlanstvo Države Izrael i Galerija Klovićevi dvori predstavljaju putujuću izložbu autorice Liore Grossman koja obuhvaća pregled radova izraelskih ilustratora u vremenu od osnutka Države Izrael do danas.
Kao umjetnicu – ilustratoricu Lioru Grossman u vlastitu opusu osobito zanima slikovno tumačenje nekoliko tematskih okosnica. Stoga je i ovaj presjek povijesna pregleda izraelske dječje ilustracije od osnutka Države Izrael do danas sastavljen prema temama: dijete, grad, okoliš i selo. Stoga, krenimo na svojevrsno putovanje, kako bismo razumjeli naslov i sadržaj ove izložbe.
U razdoblju od 1950. do 1960. g. tri izrazita stereotipa prevladavaju u prikazima djece u dječjim knjigama. To su prikazi: „kozmopolitskog“ djeteta europeizirana izgleda, djeteta srednjoistočne kulture prvih jemenskih doseljenika ( iz Kanaana) kao simbola uspješne prilagodbe i prikaz „sabre“ rođena Izraelca, seoskog djeteta iz kibuca. Prve prikaze „kozmopolitskog“ djeteta prepoznajemo na ilustracijama Hayima Houzmana (objavljene su 1949.), Peretza Rushkeviza (objavljene1951.), Miriam Nick (objavljene1950.) i Eve Itzkovitz (objavljene1957.). Drugi stereotip nekadašnjeg jemenskog useljenika prepoznajemo na ilustracijama Mariam Bartov (objavljene 1956.), Edit Samuel (objavljene 1968.) i Eve Itzkovitz ( objavljene 1971.). Treći tipski prikaz „sabre“ nalazimo na ilustracijama Shrage Weilla objavljenima 1953. i Tirze Tanai iz 1972.
U razdoblju od 1960. do 1980. (stereo)tipovi se poopćuju, počinje prevladavati koncept „sveizraelskog“ djeteta. Primjerice, u knjizi „Vrući kukuruz“ Ora Eyal crta grupu djece iz kibuca i među njima tamnoputu djevojčicu. Priča ne spominje njeno porijeklo, a ni različitu boju kože. Vizualno je prikazana kao i druga djeca i grupa uspješno „funkcionira“ kao cjelina (i na pripovjednom i na crtačkom planu).
Kasne devedesete i početak novog milenija donose svježi povjetarac u svijet izraelske ilustracije. Doba individualizma pridonijelo je diferencijaciji jedinstvene, drugačije djece: izrazitih svojstava, oblika lica, neponovljivih osobnosti. Grupa više ne određuje individuu, a niti individua nije više dio grupe. U današnjoj ilustraciji svjedočimo povratku „generičkog“ djeteta. Prepoznajemo utjecaj društvenih reformi na dječje knjige u obliku svjesnih napora u kreiranju brojnih varijacija karaktera, ali različitih korijena, ti raznovrsni likovi i karakteri različita porijekla donose, barem na papiru, društvenu homogenizaciju.… Individualiziranu djecu prepoznajemo npr. na ilustracijama za „Alona No“ Michel Kichke objavljenima 1995.; ilustracijama „Super cura i začarani krug“ Inbal Hoffmann 2001.; „Tata je pobjegao s cirkusom“ Rutu Modana, 2000. i ilustracijama „Moja mama se uvijek žuri“ Doron Sohari Shemesh iz 2012.
Analizirajući prikaze djece na ovim ilustracijama autorica zaključuje: „Kad izraelski ilustratori rade na zadanome tekstu trebaju dešifrirati nekoliko slojeva priče i prikaza. Neki započinju izborom tehnike, stila ili kompozicije. Drugi počinju razradom glavnog junaka i onda se suočavaju s nekoliko pitanja: Tko je to dijete? Odakle dolazi? Što ga karakterizira? Kako njegova ili njena osobnost pridonosi rješavanju fabularnih zapleta? Tada stvari postaju složenije, jer crtanje za izraelsku djecu zahtijeva veliku senzibilnost. Je li dijete aškenasko ili sefardsko? Je li naglašavanje boje tena uvredljivo ili previše uopćavajuće? Kako opisati istočnjačko dijete? Nakon toliko godina zajedno, ne izgledamo li zapravo isto? Zašto ne crtamo djecu koja nose „jarmulke“? Jesmo li toliko podijeljeni? Što s arapskom djecom? Postoji li neka vidljiva razlika između arapske i današnje židovske djece? Kako ćemo nacrtati dijete, a da zadovoljava kriterije postavljenih pitanja? Predajemo taj odgovor sljedećim generacijama u nadi pronalaska idealnoga rješenja“.
Drugi tematski krug koji Liore istražuje je grad. Izraelska dječja književnost referira se katkad na različita mjesta, ali obično kad ilustratori biraju stvaran grad što se može prepoznati na ilustracijama, odabiru Jeruzalem ili Tel Aviv. Dva grada se arhitektonski lako identificiraju, a poznate strukture i simboli koriste se da bi se realitet povezao s fikcionalnom naracijom i lokalnim obilježjem mjesta odvijanja priče dok se stvara socijalni ili politički kontekst. Jeruzalem je drevni grad s novim kvartovima što imaju iste kamene fasade kao u starim dijelovima, te tako zadržavaju drevni vizual netaknutim. Jedan od poznatih simbola Jeruzalema je što ljudi različitih kultura nose etničku odjeću. Pita Liore, možemo li identificirati ilustriran grad ako ne prikazuje poznatu ulicu ili zgradu? Knjiga „U izraelskom vlaku“ prikazuje izmišljenu željezničku postaju u nekome gradu. Prema fotografijama znamo da to nije Jeruzalem ili Tel Aviv. Jedino moguće mjesto je željeznička postaja u Haifi gdje vlakovi prolaze iza pročelja postaje, kako je ilustrirano. Na suprotnoj strani ulice gust je promet tipičan za veliki grad. Taj grad mogao bi biti Jeruzalem ili Haifa, ali u vremenu nastanka ilustracija spomenuti gradovi bili su prepoznatljivi po miješanom stanovništvu u karakterističnoj etničkoj odjeći. Po načinu na koji su ilustrirani likovi tipični su za sekularni i kozmopolitski Tel Aviv, slobodan naslaga povijesnih složenosti. Različite zgrade i kvartovi grada na obali pridonose dojmu njegove topline, sekularnosti, otvorenosti. Autorica zaključuje: „dok je Jeruzalem simbol svetosti, nade i preporoda, Tel Aviv se javlja kao različit svemir, svojevrsna „država u državi“. Te kontraste prepoznajemo stoga na ranim ilustracijama za „Putovanje izraelskim vlakom“ Peretz Rushkevitz, iz 1951. i ilustracijama „Jedni prodaju, drugi kupuju“ Miriam Nick nastalima 1950.
Treći tematski krug koji autorica istražuje jest okruženje, odnosno okoliš. Uporaba poznate lokacije ili ukorijenjenost poznatih simbola pomaže nam da se osjećamo kao kod kuće. Ali što doista kuću čini izraelskim domom? Što čini okružje i ulicu takvom da je prepoznajemo tipičnom za Izrael? Ima li selo tamo posebna obilježja? Što s urbanim sredinama? Je li moguće spoznati specifičan ilustrirani prostor u dječjoj knjizi kao „jedan od naših“, pita se Grossman.
Dizajn interijera relativno je nova tema u ilustraciji izraelskih dječjih knjiga. U starijim knjigama bilo je funkcionalno prikazati jedan ili dva komada namještaja. Danas se više pozornosti posvećuje detaljima u prostoru gdje dijete boravi (kuća, stan, vrtić). No, jedno je zajedničko svim izabranim ilustracijama: ne predočavaju veliko bogatstvo, a niti veliko siromaštvo. Većina djece živi u svojoj sobi u relativno prostranom stanu srednje klase. Primjeri su ilustracije „Tata me uvijek osramoti“, Yossi Abolafi iz 1988., „Mama ne idi“ Tammi Bernstein, iz 2011.,i „Mačka-bundeva“, Gilad Soffer, iz 2004.
Dalje objašnjava Liore: ako zapitamo slučajnog prolaznika koja dječja knjiga najbolje opisuje izraelsku kuću najčešći odgovor bit će vjerojatno „Stan za najam“ Lee Goldberg. Istražujući knjižne ilustracije teško je izdvojiti točan razlog zašto tu knjigu osjećamo tako „osobno“. U stvari, suprotno je točno. U toj knjizi Shmuel Katz ilustracijom nastoji izbjeći sve što inače povezujemo s „izraelskim“. Nije nacrtao antene, niti solarne grijače vode. Zgrada u kojoj se odvija priča ima nadstrešnice, stepenaste krovove, zastavice i druga obilježja europskih dvoraca. Nacrtani likovi nose šešire, haljine, biserne ogrlice, kovrče i vrpce. Nema ni jednog lokalnog seoskog simbola u ilustracijama pejzaža. A zgradu smatramo „svojom“. Zašto? Pitanje postavljeno kroz različite medije dobilo je zanimljive odgovore. Evo relevantne selekcije: – „kuće od pelir papira“; „rahitično stubište“; „nahereni obješeni papirnati stjegovi“; „plavo more i žuto smeđe tlo, toga ima puno u Izraelu i jednostavna koncizna crna linija crteža“; „suštinski Izraelac ne želi biti ovdje, već živjeti u kući inozemne arhitekture u lijepoj dolini i s vinogradom“; „Susjedi koji imaju mišljenje o svemu uvijek moraju znati što se događa u životima susjeda. Tko se odselio, tko se doselio. Toga nema u Norveškoj“; „Kad potpisujete ugovor o kupnji stana – gdje piše pet soba, a zapravo ih je četiri, tako priča opisuje kuću od pet zvjezdica, ali samo četiri su ilustrirane. Ima li išta „izraelskije“?
Potom, Liora poetski tumači: „Sićušna je zemlja. Zgrade su stisnute jedna uz drugu, vruće je. Jedini osobni moguć bijeg u prirodu je na balkon, gdje uzgajamo otrcane biljke u teglama, pijemo čaj i slušamo radio. Neki ljudi su zatvorili balkone da bi napravili još jednu sobu. Solarne ćelije za grijanje vode nalaze se na krovovima. Rolete zaustavljaju plamteće sunce. Prelijevaju se prepuni poštanski sandučići. Vrata su višebojna. Ograde su željezne. Novine i vreće za smeće. Miris kuhanja. Zvuk glazbe koja svira. Dobrodošli u izraelsku kuću: „Silazeći stepenicama kod kuće, pred svakim vratima znam što susjedi kuhaju…“
Shikun je pak stanovanje za više obitelji. „Zamislite jednu kuću i pomnožite sa 30. Dobili ste Shikun“. Izmišljen oko 1950-te, dizajniran je kao hitno rješenje za nove useljenike iz tranzitnih kampova. Još više stanova, „kutija za cipele“, izgradilo se u narednim desetljećima. Shikun je bio brzo i jeftino rješenje za udomljavanje. Ne smije se pobrkati sa pojmom kvartovskih schuna, što su dobro projektirane. U schunama se nalaze igrališta, parkirališta, gradnja je visoke kvalitete. Iako se susjedi najčešće ne poznaju, čak i solarni grijači vode su elegantniji od onih u shikunu.
Izabrane ilustracije pričaju dalje: Napustivši zgradu dočekuje nas blještava izraelska ulica, kakofonija zgrada, dućana, automobila, znakova na tri jezika, splet električnih kablova i kapljice iz klima uređaja. Ono što ulicu čini „našom“ su ljudi.
Četvrti tematski krug predstavlja selo.
Pita nas Liore: „Kamo sve ceste i putovi vode? Na selo, naravno. Otvoreno je polje, plavo nebo, sunce sja, a tu su i vrapčići. U stvari, tako smo navikli u djetinjstvu. Svi izlasci na selo od školskih izleta, do roštiljada na izraelski Dan neovisnosti uglavnom su skupni“. Dječje okupljanje u okruženju tradicionalnog simbola – grmova „sabra“ kaktusa predstavlja izraelsku kulturu. U stvarnosti naš susret s prirodom nešto je posve drugo. Mi naprosto nemamo dovoljno divljine za osobno uživanje. Zelenila je sve manje, a sve više je zemlje izgrađeno i prekriveno betonom, te je međusobno preplitanje nemoguće.
Tumačeći izabrane ilustracije primjećuje: „Redovi čempresa. Crveni krovovi. Obrađena polja. Vodotoranj. Model je to za izraelsko selo „kfar“ nacrtano u desetinama dječjih knjiga“. Osnovne ideale simboliziraju: crveni krovovi (koji simboliziraju kuću ili zemlju), izorana polja (simboliziraju pustinju koja se širi), vodotoranj (simbolizira naprednu tehnologiju i kontrolu prirodnih resursa). Pastiri nose narodne nošnje, što simbolizira odvijanje radnje u drevnim vremenima i „tembel“ šešir, što simbolizira odnos Izraelca prema svojoj zemlji. Drugi pak ilustratori naglašavaju mehanizaciju u obliku traktora, kombajna i kamiona progovarajući tako o ograničenosti „mehanizacije“. Crveni traktor postao je simbolom sam po sebi, te se ponavlja u brojnim ilustracijama: „Dođi leptiriću“ Ilse Kantor 1945., „Evo noći“ Hayima Houzmana 1949., „Praznik proljeća“ Tirza Tanay 1971., „Uhvati me ako možeš“ Avil Basil iz 2012. i drugima.
Sljedeće pitanje glasi: Zašto ilustratori toliko dugo koriste stare simbole? Zašto u eri individualizma, napuštanja starih vrijednosti, kada hebrejske knjige ne trebaju educirati, već samo pričati priču, zašto dakle, nema prikaza specifičnog današnjeg sela? Zašto se ilustratori vraćaju simbolima koji više ne predstavljaju realnost? Evo mogućeg objašnjenja: podijeljeno smo i polarizirano društvo. Godine konstantnih borbi, konfliktnih ideologija, političkih i socioloških procesa kreirali su prepreke koje se ne daju premostiti. Vrijednosti na kojima smo odrasli, počevši od one „vrijedi umrijeti za našu zemlju“ do „osvojimo pustinju“ danas proizvode kontroverze. A opet, treba prodati knjige. Izraelsko tržište knjiga relativno je malo i nakladnici si ne mogu dozvoliti da razočaraju kupce. Stoga su ilustratori prisiljeni ostati vjerni poznatom leksikonu simbola i stereotipa ili slikati ruralne prostore koji nemaju veze s konkretnim selom.
Uz dopuštenje: Galerija Klovićevi dvori (sve fotografije)
