Roman za mlade o anoreksiji kojeg bi trebali čitati i roditelji.
„Imaš fejs?“, „Bacit ću ti kompjutor kroz prozor“ i „Baš kao Harry Potter“ tri su romana za djecu i mlade kojima je Jasminka Tihi-Stepanić privukla pažnju publike, te za njih primila i niz nagrada. U svojoj četvrtoj knjizi, ova profesorica hrvatskog jezika iz velikogoričke osnovne škole, progovara o anoreksiji, problemu koji daleko prelazi okvir estetskog, te postaje sve izraženiji diljem svijeta, pa i na ovim prostorima, među mladim djevojkama.
Okružene medijski eksponiranim zvijezdama i zvjezdicama, djevojčice već u tinejdžerskoj dobi postaju izložene velikim pritiscima da izgledaju baš kao i njihovi idoli. Obično sve kreće s preskočenim obrokom ili dva, prebrojavanjem kalorija, a ako se na vrijeme ne zaustave i ne budu primijećene, mršavljenje postaje drastično kako bi se dostigle „mjere iz snova“. Nažalost, umjesto sreće, takve djevojke uz kilograme gube i prijatelje, obitelj, počinju živjeti u hermetičnom svijetu, a na kraju stradava i njihovo zdravlje, fizičko i mentalno, te obolijevaju od anoreksije i bulimije.
Upravo jedan takav slučaj autorica Jasminka Tihi-Stepanić uzima kao temu svoje knjige, donoseći nam priču o četrnaestogodišnjoj Eli, zagrebačkoj djevojčici koja na bazenu upoznaje „modnu agenticu“ te postaje zaluđena manekenskom karijerom. Od početnog cilja da smršavi tek nekoliko kilograma, život Ele počinje se vrtjeti isključivo oko hrane i dostizanja savršenog izgleda, kakvim ga ona smatra, ne primjećujući da ulazi u spiralu, ne samo fizičkog propadanja, iz koje gotovo da nema povratka. S obzirom da joj i situacija u obitelji „ide na ruku“ – otac poznati političar koncentriran je na skorašnje izbore i mladu ljubavnicu, a majka kućanica upada u krizu srednjih godina i napušta nevjernog muža u potrazi sa samom sobom – Ela ostaje, preneseno i stvarnom smislu, sama. Tek će susret sa djevojkom koju je upoznala na blogu gdje se okupljaju djevojke s istim problemima – a koja je prošla jednaku životnu priču- u Eli pobuditi sumnju i strah kud će je odvesti njeno izgladnjivanje.
Sve dok u nekom trenutku ne shvati kako više nije gospodar nad vlastitim tijelom i životom – kontrolu je preuzela njena (ne)prijateljica Ana…
Jasminka Tihi-Stepanić donijela je dobru odluku što je svoju priču ispričala u prvom licu, dajući na taj način dodatnu snagu i autentičnost svojoj priči i ozbiljnoj temi koja se u njoj krije. Temi anoreksije još se uvijek, nažalost, ne daje ona važnost koja bi trebala, a knjige koje su dosad bile objavljene na tu temu dolazile su iz inozemstva „Bucka“ Janje Vidmar i „Mrvice: priča o anoreksiji“.
No, tužna je istina kako se danas u Zagrebu gdje se jedino u Hrvatskoj sustavno bore s ovom opakom bolešću, na odjelu Klinike za pedijatriju KBC Sestre milosrdnice neprestano traži krevet više. Priča je nažalost gotovo uvijek ista – iznenađeni roditelji koji nisu „primijetili“ da se nešto događa s njihovom djecom, uplakane djevojke koje uvjeravaju sve oko sebe kako normalno jedu, ali da iz nekog razloga gube kilograme, a istovremeno se osamljuju, gube prijatelje, provode sve više vremena na internetu, iako u školi najčešće briljiraju. I uvijek jednaki pogledi strpljivih liječnica koje su bezbroj puta čule istu priču i znaju da je put do ozdravljenja dalek, da će se mnoge od tih djevojaka nekoliko puta vraćati nazad u bolnicu, a da za neke, unatoč ogromnoj borbi i trudu, nažalost neće biti spasa jer i njihovim umovima i tijelima gospodari (ne)prijateljica Ana, baš kao i kod glavne junakinje ovog romana.
U tom smislu, odlično je što je ovaj roman objavljen od domaćeg autora, što radnju smješta na poznata mjesta i situacije, te će neke stvarne Ele, dok ga čitaju, možda se zapitati žele li i same proći kroz isti pakao te kad su još u situaciji da drže konce svog života u rukama, odlučiti prekinuti sa tom nepotrebnom i potpuno pogrešnom utrkom za savršenstvom.
Iako ne želim kvariti užitak čitanja, jedina zamjerka koja bi se mogla uputiti knjizi ide na račun njenog kraja koji je razumljivo romantiziran, te jedini ponešto drugačiji od surove stvarnosti gdje se rat protiv anoreksije jako teško dobiva, a bitke traje godinama.
Ipak, dječji roman „Moja neprijateljica Ana“ knjiga je koju bi trebali čitati ne samo djeca i tinejdžeri, već i njihovi roditelji, svi oni koji u ludilu vlastitih života i problema zaboravljaju ponekad čak i pogledati svoju djecu, sve dok jednog dana ne bude prekasno da se izbjegne najgore. No, i tada najčešće kreće međusobno optuživanje, umjesto istinskog razumijevanja problema i ogromnog truda da se pomogne vlastitom djetetu.
Također, velika pohvala autorici što je temu svog romana odlično istražila te roman sa razine „šund“ raspravljanja o anoreksiji (kako se to često radi kroz iste te medije koji ju indirektno uzrokuju) podigla na razinu koju ova teška psihička bolest, koja uništava mlade živote, zaslužuje.
Preuzeto s portala citaj.me
