Robin Hood predstava koju smo čekali

Romani o avanturama „Doca“ Hollidaya, zubara, kockara i revolveraša s Divljeg zapada, nosili su napomenu: „Došao je tiho i ušao u legendu“, ali se to geslo počelo (zlo)rabiti za svakoga tko se nečime (bilo čime) umilio svojoj okolini (recimo pobjedničkim golom u nogometu).

Jesu li odmetnici zalog boljoj budućnosti?

Iskreno govoreći, malo tko je u legendu ušao tiho: najčešće je to bilo uz kriku i viku, okršaje i nezakonite radnje, kratko rečeno: dramatičnim akcijama. Sami su likovi obično bili izmišljeni, ali im je povijesno okruženje davalo vjerodostojnost.

Ukoliko su likovi ipak bili inspirirani stvarnim ličnostima, onda su njihovi poduhvati bili nesvakidašnji i pretjerani, pa im je to davalo auru posebnosti. Jedan od najomiljenijih legendarnih junaka nesumnjivo je romantični Robin Hood koji je u šervudskoj šumi, uz pomoć svoje Vesele družine, pljačkao bogataše i potom novac dijelio sirotinji.

Iako se u baladama (prva je iz 1377.) o Robinovim dogodovštinama nižu brojne epizode i pojavljuju različiti likovi, ipak postoji zadana kontura priče:

Robin sirotinju, osim što daruje opljačkanim novcem, predano brani od nasilnog šerifa iz Nottinghama, plaćenika opakog princa Johna, koji u odsutnosti zakonitog kralja, svoga brata Richarda Lavljeg srca koji vojuje u Trećem križarskom ratu, upravlja zemljom.

Među zadanim likovima je i djeva Marianne, Robinova simpatija i potom supruga, koja dolazi k njemu u šumu bježeći od napasnog princa.

Istražujući englesku srednjovjekovnu prošlost, povjesničari su u nekoliko osoba prepoznali sličnost s opjevanim Robinom, no ako balada opisuje zbivanje iz 1320., onda je susret Robina s njegovim vladarima bio sasvim nemoguć (John, 1166.-1216. i Richard, 1157.-1199.).

robin-hood-kazaliste-dubrava-1

Posegnuvši za srednjovjekovnim engleskim baladama Dina Vukelić je napisala vrlo zabavan i djeci primjeren tekst (mada i odrasli mogu profitirati) o Robinu, njegovom suborcu Malom Ivanu i pridruženoj djevi Marijani, te nasilnom šerifu i zlom princu Johnu pod jednostavnim naslovom „Robin Hood“ koji je redateljica Iva Srnec Hamer uprizorila u zagrebačkoj kazališnoj oazi, Dječjem kazalištu Dubrava (7.5.2021.).

Ako imate šest ili nešto više godina (kazališna preporuka), onda vam je prilično svejedno je li Robin Hood povijesna ličnost ili izmišljotina, jer je puno važnije da je on hrabar i pravedan, da je dobar mačevalac i streličar te da je spreman obraniti prijatelja i suprotstaviti se neprijatelju.

Iako je u svojem djelovanju Robin Hood zapravo razbojnik, budući da ne pljačka zbog osobne koristi nego za opće dobro, ta se kriminalna djela prešutno ne smatraju zločinom (cijela je situacija suviše sentimentalna da bi se propitivala njezina pravna ili moralna strana).

Funkcionalna i lijepa scenografija Melite Omeragić sastoji se od „velikog drveta“ sastavljenog od neobojanih drvenih ladica (kao metafora mjesta sastanka, ali i simbol cijele šume), a na isti inteligentan i domišljati način je oblikovala veliko i malo prijestolje, prinčeva kola i zatvor za Robina.

Priča počinje dolaskom Erike (Danijela Evđenić) kod „velikog drveta“ ( na kojem visi košarica u koju se odlažu mobiteli!) ispod kojeg se redovito sastaju njezini školski kolege (inače prijatelji iz kvarta) kako bi pokušali riješiti nevolje koje se pojavljuju u njihovom susjedstvu.

Ona je očajna jer će njezini roditelji ostati bez restorana (nekome su se zamjerili dijeleći beskućnicima hranu) pa se nada da bi im oni mogli nekako pomoći.
Robi (Matej Đurđević) se tada prisjeća Robina Hooda kao čovjeka koji je ispravljao nepravde, pa predstava iz sadašnjosti nenametljivo klizi u prošlost.

Ana Trišler je jednostavno i učinkovito riješila odjevnu preobrazbu: u sadašnjosti su svi odjeveni u crno sa šalovima različitih boja (i vezicama jednake boje), dok se u „legendi“ haljinom (djeva Marijana) ili kaputićem (prinčev sluga, Mali Ivan) obilježava pojedini lik.

U fino uravnoteženoj izvedbi svoj su doprinos dali skladateljica Sunčica Dropulić, savjetnici za scenski pokret Sandra Banić Naumovski i Ivica Škaro, te oblikovanjem svjetla Iva Srnec Hamer.
Ono što me silno iznenadilo u ovoj predstavi bio je popis glumačkih imena, jer osim Denisa Bosaka nisam prepoznala niti jedno (a nije baš da ne sjedim na raznim ispitnim i inim predstavama).

Denis Bosak u ulozi šerifa od Nottinghama vrlo duhovito, nadahnuto i silno uvjerljivo prikazuje lik beskičmenjaka i ulizice kojeg možda preziremo, ali ga razumijemo u njegovoj borbi za egzistenciju.
Vukelić si je baš dala truda da mu lik minuciozno iznijansira, a čini mi se da je bilo dovoljno osvrnuti se oko sebe, nasuti sastojke u posudu i dobro protresti…

Možemo se složiti da je lakše ispisati i odglumiti nevaljalca nego „dobricu“, ali Bosak tako suptilno i s puno humora prelazi iz bahatosti u kukavičluk, iz pozicije uvjetnog gospodara u poziciju očitog sluge (svjestan da mu „gazda“ nije baš najpametniji) da počinjemo čak pomalo navijati za njega.

Iako bi princ morao biti zločinac par excellence (vrhunski, na znanje onima od šest godina) Vukelić mu je udijelila pozamašnu dozu narcisoidnosti tako da mu je važnija frizura od države, što Eugen Stjepan Višić većim djelom i opravdava (malo su mu čudni naglasci i artikulacija).

Robi u sadašnjosti i Robin u legendi (upozoravaju ga da je u imenu razlika u jednom slovu, ali on je očito idealist kroz stoljeća) u interpretaciji Mateja Đurđevića posjeduje šarm i zaigranost, pa njegov šumski hajduk odlično funkcionira kao karizmatični vođa (ali i kao prestrašeni prinčev podanik).

Lik Marijane uvijek je varirao između bespomoćne djevojke i samouvjerene mlade žene jasno profiliranih stavova i namjera što se očituje u ulogama Katarine Madirazza, budući da kao Ana iz kvarta posjeduje puno više srčanosti nego kao Marianne (naoružana mačem).

Moja glumačka favoritkinja u ovoj predstavi je Danijela Evđenić koja prelazi iz uloge prinčevog udvornog slugu (s govornom manom) u lik Robinovog prijatelja Malog Ivana (beskrajno uvrijeđenog Robinovim zanemarivanjem nakon dolaska Marijane u šumu): od oduševljenja časopisom „Storija“ (izvrsna parodija na „žutanjke“ i nužnost „lajkanja“) do predanog vježbanja bodežima, od sjetnog prebiranja po gitari do odvažnog oslobođenja Robina iz zatvora – veselim joj se u budućim predstavama.

Priča o Robinu završava povratkom u sadašnjost (čak je i najrastresenijim gledateljima jasno da su likovi iz legende projicirani na ove iz sadašnjosti, pa primjerice isti glumac glumi princa i najbogatijeg dječaka iz grupe koji jedini među njima ne poštuje pravilo da svoj mobitel ostavi u košari na drvetu i čiji su selfiji k njima doveli Eriku) pri čemu odlučuju pomoći Erikinim roditeljima (pogodite tko su krivci njihovom stečaju?!) sa sjajnom porukom: „Mi nismo naši starci“.

Često iz kazališta za djecu izlazim kao „šprih“ (brzo i ljutito), ali predstava „Robin Hood“ Dječjeg kazališta Dubrava me je razveselila zgodnim tekstom, šarmantnim mladim glumcima, odličnom vizualnošću i pametnom, nenametljivom režijom. I ne bi vjerovali, niti jednom nisam pogledala na sat (moji kazališni istomišljenici znaju o čemu govorim).

Fotografije Dječje kazalište Dubrava

olga-vujovic-200Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti