Opstipacijom (zatvorom) u djece označavamo neredovitu defekaciju (dva puta tjedno ili rjeđe), manevre zadržavanja stolice, prisutnost stolice velikog kalibra i otežanu i bolnu defekaciju.
Uz to, u zadnjem dijelu crijeva često su prisutne obilne fekalne mase i postoji inkontinencija („bijeg“) stolice u djece koja su već svladala kontrolu sfinktera.
Zatvor se češće javlja u nekim razvojnim fazama djeteta: u dojenčadi ukoliko prelaze s prehrane majčinim mlijekom na prehranu adaptiranim mliječnim pripravkom, u male djece tijekom procesa sticanja kontrole sfinktera i u školskoj dobi.
Opstipacija se smatra kroničnom ukoliko traje dulje od mjesec dana u djece mlađe od 4 godine, odnosno dulje od 2 mjeseca u djece starije od 4 godine.
Okolnosti ili faktori koji mogu pridonijeti nastanku zatvora mogu biti promjena prehrane,odbacivanje pelena, infekcije, selidba, odlazak u vrtić ili školu, dječji strahovi ili fobije i putovanje.
Iako se u velike većine (90-95%) djece radi o funkcijskom poremećaju u kojeg ne postoji anatomska abnormalnost ili bolest, uvijek je potrebno razmotriti mogućnost postojanja ev. organskog poremećaja.
Upozoravajući simptomi i znakovi koji upućuju na moguću organsku podlogu su vrlo rani početak tegoba (prvi mjesec života), zakašnjela evakuacija mekonija (prve stolice) – nakon prvih 48 sati života, postojanje prirođenog megakolona (Hirschsprungove bolesti) u obitelji, stolica uskog kalibra, krv u stolici u odsutnosti analnih fisura (ranica analnog kanala), postojanje nekih promjena analne regije (abnormalan izgled ili pozicija anusa, postojanje perianalne fistule – abnormalne komunikacije između crijeva i kože u okolici samog anusa), promjene kože u području donjeg dijela leđa (pigmentacija, čuperak dlake, jamica).
Pedijatrijski pregled
Pedijatrijski pregled u djeteta s poremećajem defekacije sastoji se u procjeni stanja uhranjenosti, pregledu (palpaciji) trbuha, uvidu u izgled donjeg dijela leđa – inspekciji lumbosakralne regije i pregledu regije oko samog anusa (izrazito crvenilo, ranice i dr.).
U većine djece s dugotrajnim ili intenzivnim tegobama u određenoj fazi potrebno je učiniti i digitorektalni pregled kojim se prvenstveno stječe uvid u veličinu i ispunjenost zadnjeg dijela crijeva.
Na temelju podataka o tegobama djeteta koje dobije od roditelja, odnosno od djeteta, kao i pregleda djeteta, liječnik primarne zdravstvene zaštite odlučit će o potrebi upućivanja djeteta na eventualnu dodatnu dijagnostičku obradu.
Liječenje opstipacije
Liječenje opstipacije sastoji se u provođenju dezimpakcije i kasnijoj terapiji održavanja. U provođenju dezimpakcije (eliminacije stolice koju je dijete zadržalo u zadnjem dijelu crijeva) mogu se koristiti supozitoriji (čepići, glicerinski ili bisakodilski), odnosno klizme (fiziološke otopine ili mineralnog ulja, u manje djece s glicerolom), ukoliko se radi o većoj količini stolice.
Za dezimpakciju se pod kontrolom liječnika mogu u veće djece koristiti i lijekovi koji se primjenjuju na usta: polietilen-glikol (PEG) ili mineralno ulje u visokoj dozi. Dezimpakcija se obično provodi tijekom nekoliko dana.
Terapija
Terapija održavanja provodi se tijekom duljeg razdoblja – nekoliko mjeseci ili čak nekoliko godina u neke djece, i to u cilju sprječavanja ponovne akumulacije stolice i uspostavljanja normalnih toaletnih navika.
U tu svrhu koriste se lijekovi koji se primjenjuju na usta i omekšavaju stolicu, odnosno pripadaju skupini osmotskih laksativa (laktuloza, PEG).
Općenito je potrebno poticati adekvatan unos tekućine i vlakana u djece, iako te mjere same po sebi najčešće nisu dovoljne ukoliko se radi o kroničnoj opstipaciji.
Modifikacija ponašanja bitan je element terapije i sastoji se u redovnom svakodnevnom poticanju defekacije (toaletni trening), bez žurbe, po mogućnosti nakon većeg obroka kad je fiziološki impuls za defekaciju najjači.
Ako se radi o mlađem, predškolskom, djetetu, poželjno je poticati dijete na normalnu defekaciju pozitivnim mjerama, odnosno ne primjenjivati nikakve kazne.
Prognostički gledano, izgleda da je rano uvođenje terapije kroničnog zatvora u djece povezano s terapijskih uspjehom i ranijom mogućnosti ukidanja terapije.
Naime, oko 80% rano liječene djece nakon 6 mjeseci više ne mora uzimati terapiju, u usporedbi s tek oko 30% kasno liječene djece. Važno je i napomenuti da će 50% djece s kroničnim zatvorom imati barem jedno pogoršanje tegoba unutar 5 godina od ukidanja terapije, iako se ne radi o „organskom“ poremećaju.
Autori:
Ana Močić Pavić, dr.med.
Oleg Jadrešin, dr. med., pedijatar
Klinika za dječje bolesti Zagreb, Klaićeva 16
