Dječja ljubomora

Ljubomora je osjećaj poznat svakome, odraslima i djeci. Svatko ga može opisati na svoj način.

Pritom je moguće ogorčenje zbog nepravedne sudbine („zanemaruju me“), ljutnja na suparnika/suparnicu („sve je to zbog njega/nje), ili muke zbog vlastite nesavršenosti („možda uopće nisam dostojan, možda sam lošiji od ostalih?“). U različitih ljudi osjećaj ljubomore može se javiti u različitom intenzitetu.

Nekoga će ljubomora tjerati na djelovanje – da kazni „izdajicu“, da se osveti „suparniku/suparnici“, a nekoga će na dulje vrijeme otjerati u tjeskobu i tugu. Obično suosjećamo s osobom koju su zanemarili zbog nekog drugog, jer nam je lako staviti se na njezino mjesto i zamisliti kako bismo se i mi osjećali u sličnoj situaciji.

OVDJE saznajte i više o ljubomori u djece

A sada zamislite da se taj suparnik (ili suparnica) zauvijek nastanio kod vas i pretendira na apsolutnu ravnopravnost s vama.

Od vas se pak zahtijeva da bez ikakvih prigovora dijelite s tuđincem sve ono što je prije bilo isključivo i jedino vaše. Usto ga još morate i „zavoljeti“.
I nitko ne shvaća kako se osjećate!

Pri najmanjem izražavanju negativnih emocija prema suparniku sve vama bliske osobe, u čiju ste ljubav i razumijevanje bili apsolutno uvjereni, reagiraju osudom i okrivljavanjem!

Je li to lako? Naravno da nije. No upravo tako, s točke gledišta starijeg djeteta, izgleda situacija dolaska mlađeg brata ili sestre. Nastaje paradoksalna situacija.

Odrasli dopuštaju izražavanje ljubomore u krugu svojih poznanika i prijatelja, te nalaze za nju neka opravdanja. Ali, osjećaje vlastite djece u sličnoj situaciji ne mogu shvatiti!

Djetetova ljubomora tumači se bez iznimke kao znak sebičnosti, kao pokazatelj djetetove problematičnosti ili neprikladnog odgoja. Uvijek se nađe „neki pametnjaković“ koji rado priča o tome kako su se u njihovoj obitelji djeca „čvrsto držala jedno za drugo“, “međusobno obožavala”i slično.

Mami tada ne preostaje ništa drugo nego brinuti se i pitati zašto su njezina djeca toliko „nesavršena“, i u čemu je pogriješila pri odgoju prvorođenca. No, pogreška se zapravo krije u prvotnoj ideji da ljubomore ne smije biti, da je to „nenormalno“.

Društvo osuđuje ljubomoru unutar obitelji, između rođaka. Mnogo je razloga za to. Jedan od njih je strah od obiteljskih konflikata koji, kao što je to Shakespeare davno prikazao, mogu doslovce iznutra razoriti obitelj.

Razmotrimo što se mijenja u odnosu roditelja prema svom prvorođencu nakon dolaska drugog djeteta u obitelj. Zanima nas prije svega osnova na kojoj se postupno razvija ljubomora.

ljubomora sestre

Novorođenče svojim dolaskom u kuću prirodno dobiva pažnju roditelja, jer briga za njega traži više energije i vremena. Situacija je karakteristična po tome što mama pada od umora jer mora stalno brinuti za zdravlje i potrebe novorođenčeta.

Osim toga, možda neće odmah postati svjesna da je postala “dvostruka” majka. Emocionalno stanje majke nakon porođaja može biti donekle nestabilno. Može se osjećati nesigurno u sebe, biti zabrinuta za budućnost obitelji pa čak i… osjećati krivnju pred starijim djetetom jer se njegov status jedinca u obitelji tako drastično promijenio.

Svjesno ili nesvjesno mama se možda nada da će starije dijete shvatiti koliko joj je teško. I shvativši to, pomoći joj svojim dobrim ponašanjem. A možda čak i sudjelovati u njezi novorođenčeta.

Mama očekuje da se ono neće ponašati kao dijete, nego prije kao odrasla osoba. Što je mamin stvarni umor jači, što joj više briga novorođenče zadaje, to bi više nezadovoljstva moglo nastati zbog „neprimjerenog“ ponašanja starijeg.

Otac i ostala rodbina u toj situaciji prije će podržati mamu, nego suosjećati s djetetom. To može zvučati približno ovako: „Eto, sada si stariji, ne smiješ uzrujavati mamu. Trebaš se dobro ponašati i brinuti se o braci/seki“, itd.

Dakle, od starijeg se djeteta, samo zato što je starije, sada puno više očekuje.
No dijete je možda sasvim nespremno za takav preokret. Uopće ne želi postati „veliko“ i „odraslo“.

Osobito ako ga prije rođenja brace ili sestrice nisu poučavali kako se brinuti za druge. Što bi moglo poduzeti s ciljem „zaštite svojih interesa“?
Naprimjer, opet se ponašati poput male bebe, podsjećajući time mamu da je još uvijek dijete.

Iz pisma jedne mame:

Imam dva sina: stariji je trogodišnjak, a mlađi je sad navršio 9 mjeseci. Stariji sin Nikita oponaša sve što čini mlađi Maksim: piški u gaće, guguće. Katkad čak legne u njegov krevetić, počinje glumiti dojenački plač i dudati dudu (koju inače nije dudao i dok je bio dojenče).

Iskušala sam mnogo metoda: razgovarala sam s njim, slala ga u kut, hvalila za „odraslo“ ponašanje, ali ništa ne pomaže.

Iz knjige Marina Zažigina, “Što roditelji ne bi trebali činiti, a svejedno čine”
Usuradnji s knjižarom za roditelje Planet Zoe