Je li dramska samo za talentiranu i ekstrovertiranu djecu? Što ako dijete ne voli nastupati – ili se sa sata vrati s važnom viješću da je danas bilo stablo? Maja Sviben, dramska pedagoginja Teatra Tirena, kroz godine rada s djecom susrela se s brojnim pitanjima i nedoumicama roditelja. U nastavku razbija sedam najčešćih mitova o dramskoj i otkriva što se zapravo krije iza igre, improvizacije i uloga koje na prvi pogled možda ne djeluju osobito važno.
Na dramskoj se čovjek nagleda svega.
Djece koja žele biti vuk. Djece koja ne žele biti ništa. Zmajeva, hladnjaka, problematičnih gostiju u restoranu i stabala koja su prilično nezadovoljna količinom teksta koju su dobila.
I onda na to dođu roditelji. Oni, srećom, uglavnom ne žele biti vukovi. Ali imaju pitanja:
Treba li za dramsku talent? Što ako je moje dijete sramežljivo? Cijeli sat ste se samo igrali? Zašto je moje dijete opet stablo?
Djeca svake godine smisle nešto novo, ali kad imaš dovoljno utakmica u nogama kao dramski pedagog, shvatiš da se neke stvari ipak stalno ponavljaju.
A da to nisu zmajevi.
Mit 1: Na dramskoj se samo igraju
Istina je. Na dramskoj se stvarno stalno igra.
Sad kad smo to riješili, možemo prijeći na ono zanimljivije pitanje: kad smo odlučili da je igra suprotnost učenju?
Čudno je to s igrom. Kad dijete na nogometnom treningu igra neku čudnu igru s loptom, nitko ne pita kad će početi pravi trening. Kad na satu stranog jezika uči riječi igrajući memory, nitko ne kaže da su se cijeli sat samo igrali. No kad je riječ o dramskoj, odjednom postajemo sumnjičavi.
Izvana to često izgleda upravo tako: djeca trče, smiju se, izmišljaju, mijenjaju pravila, pretvaraju se da su stabla, zmajevi ili vozači tramvaja. Odraslima je to ponekad dovoljno da zaključe kako se zapravo ništa posebno nije dogodilo. Puno je lakše primijetiti da su naučili novu riječ na kineskom ili rasturaju Mjesečevu sonatu. S dramske se dijete često vrati kući i kaže: “Danas sam bio zli grm.”
Ne ulijeva baš povjerenje. Ipak, bilo bi dobro pitati što se dogodilo prije nego što je postalo grm.
Zapravo, sigurno problem nije u tome što se djeca na dramskoj igraju. Problem je u tome što smo mi odrasli zaboravili koliko je igra ozbiljan posao.
Mit 2: Dramska je samo za talentiranu djecu
Trebaju li djeca zaista biti talentirana?
Dijete mirne duše upišemo na plivanje, ne znajući hoće li ikad svladati leptir, i unatoč tome što se dotad nebrojeno puta propisno nagutalo vode. Damo mu bubnjeve prije nego što znamo ima li osjećaj za ritam i želimo li ostati u dobrim odnosima sa susjedima. Loptu prije nego što znamo hoće li je uspjeti poslati u približno željenom smjeru.
Ali za dramsku očekujemo da su već u startu djeca preskočila neke stepenice.
Jednom nas je jedna mama sasvim ozbiljno pitala radimo li s djecom po programu Akademije dramske umjetnosti. Priznajem, i danas mi je žao što joj nitko nije odgovorio da prvi tjedan radimo Ilijadu, do Božića Shakespearea, a nakon toga krećemo na Krležu.
Istina je zapravo puno manje spektakularna. Mene puno više zanima dijete koje se prije radionice vrti oko stupa, plazi mi jezik ili se sa mnom posvađa oko pravila igre. Volim djecu koja se svađaju sa mnom. Imaju stav, a to mi je puno zanimljivije mjesto za početak od pitanja jesu li talentirana. Jer najveći problem s talentom je to što nas tjera na uspoređivanje.
Meni je uzbudljivije promatrati: što je danas novo kod ovog djeteta? Nekome je danas prvi put uspjelo progovoriti dovoljno glasno da ga svi čuju. Netko je, za promjenu, zašutio i doista saslušao partnera. Netko se prvi put usudio predložiti svoju ideju, a netko drugi je od svoje odustao jer je tuđa bila bolja.
Kako to usporediti? Nikako.
Jer ne možeš mjeriti četvero djece istim ravnalom ako svako od njih uči nešto drugo.
Mit 3: Moje dijete je sramežljivo
Na prvom satu uvijek postoji dijete koje je nakon dvije minute zmaj, lopov ili svemirski brod, po mogućnosti dvije od tri stvari istovremeno. I postoji ono koje razmišlja želi li uopće ikad biti stablo.
Prvo odmah ima tri ideje. Drugo još uvijek promatra. I tu se odrasli često malo zabrinu. Osjeća li se uključeno? Je li mu neugodno? Bi li možda bilo sretnije na nekoj drugoj aktivnosti? Kao da šutnja automatski znači da se nije uključilo.
A vrlo često se događa nešto sasvim obično. Dok mi gledamo tko govori, ono sluša kako razmišljaju drugi. Ne zato što je to neka posebna strategija, niti zato što je “bolje” od druge djece. Jednostavno si je dalo vremena. Promatra kako grupa funkcionira, što je drugima zanimljivo i kako se igra razvija. Tek onda polako ulazi u nju.
Nekako smo navikli da aktivno sudjelovanje izgleda glasno. Da se lako vidi. Da ga možemo prebrojati po broju izgovorenih rečenica ili podignutih ruku.
Neka djeca prvo sebi daju priliku čuti druge.
Mit 4: Ako dijete ne voli nastupati, nema smisla da ide na dramsku
Moguće.
Ali prije nego što to zaključimo, zanima me još nešto: voli li gledati? Na dramskoj se iznenađujuće puno vremena provede gledajući druge. Dok jedna grupa igra scenu, druga sjedi i gleda. Nakon nekoliko minuta zamijene mjesta pa se sve ponovi. Izvana to možda izgleda kao čekanje reda, no djeca koja gledaju nisu baš na pauzi.
Zanimljivo je koliko smo uvjereni da svi znamo gledati. Gledamo predstave, filmove, utakmice… Što se tu ima učiti? A onda pokušajte pet minuta stvarno pratiti što druga osoba radi. Ne razmišljati što biste vi napravili na njenom mjestu. Ne čekati trenutak kad ćete vi doći na red. Samo gledati. Nije baš tako jednostavno.
Na dramskoj djeca polako otkrivaju da gledanje nije ništa manje zahtjevno od igranja.
Nitko neće reći da na nogometnom treningu “nisu igrali nogomet” zato što su cijeli sat vježbali dodavanja. Dodavanja nisu pauza između utakmica. Ona su dio treninga.
Mit 5: Na dramskoj su uspješnija ekstrovertirana djeca
Svaki put kad djeci zadam improvizaciju u restoranu, dogodi se otprilike ovo – kuhara dobijem odmah. Zapravo nekoliko njih. Ako se netko i pristane biti gost, velika je šansa da neće biti običan gost. Bit će gost koji vraća juhu jer nije dovoljno vruća, traži drugi stol, naručuje sladoled s češnjakom ili se usred ručka odluči posvađati s konobarom.
Djeca vole biti zanimljiva. I to je sasvim u redu. Problem nastane kad u restoranu imamo šest kuhara, četiri problematična gosta i nijednog konobara. Netko ipak mora donijeti juhu. A bilo bi zgodno i da netko primijeti što se događa za susjednim stolom. Da se razumijemo, dijete koje uleti s tri ideje često spasi stvar. Ali dramska nije individualni sport.
Možeš imati šest odličnih kuhara, ali još uvijek nemaš restoran.
Mit 6: Logično je da dramska više zanima djevojčice nego dječake
Kad mi netko kaže da je dramska više za djevojčice nego za dječake, uvijek se pitam što točno zamišlja da radimo na satu.
Ako zamišljamo dijete koje mirno stoji na pozornici, štreberski izgovara tekst i nema problema s iskazivanjem emocija, mogu vidjeti odakle taj mit dolazi.
Međutim, dovoljno je pitati: “Tko želi biti vuk?” U zraku je osam ruku. Pet minuta kasnije više nitko nije čovjek. Imamo dva zmaja, dinosaura koji je odlučio biti vegetarijanac jer voli samo bosiljak, čudovište koje jede semafore i nekoga tko uporno tvrdi da je hladnjak. I nikome to nije čudno.
Na dramskoj možeš biti dječak, djevojčica, vuk ili hladnjak.
Ponekad je jako važno što si. Ponekad uopće nije. Jer kad izmišljamo lik, obično nas puno više zanima je li alergičan na princeze, zašto stalno kasni ili zašto jede samo bosiljak. A hoće li taj lik biti zmaj ili zmajica, možda tijekom cijele igre neće postati osobito važno.
Mit 7: Ako dijete nije dobilo veliku ulogu, nije napredovalo
Postoji jedna riječ koju svaki dramski pedagog obožava čuti!
“Samo.”
Imao je “samo” dvije rečenice. Bila je “samo” prodavačica. Izostao je “samo” triput.
Djeca tu riječ vrlo brzo nauče. Od nas. Jer mi volimo mjeriti ono što se lako može izmjeriti: broj rečenica, vrijeme provedeno na pozornici, veličinu uloge.
I nije to neobično. Kad nekog volimo, prirodno je da tražimo znak da napreduje.
Samo što je kazalište prilično nezgodno mjesto za takva mjerenja. Nezgodno je zato što se na dramskoj uvijek događaju dvije priče odjednom. Jedna je predstava koju publika vidi. Druga se događa puno tiše i nju uglavnom vidi samo voditelj. U toj drugoj priči dvije rečenice ponekad znače puno više nego dvadeset. Voditelj zna odakle je dijete krenulo i što je putem moralo napraviti da bi do njih došlo.
I naravno da djeca žele glavne uloge. Tko ih ne bi želio?
Samo bih voljela da im ne pomognemo prerano zaključiti kako glavne i sporedne uloge postoje i izvan kazališta. Jer izvan pozornice to baš i nije osobito korisna podjela.
Uz dopuštenje: Uz dopuštenje: sMISLI
