Što su emocije ili čuvstva, odnosno kako se manifestiraju emocije kod djece?
Doživljaje izazvane nekom vanjskom ili unutarnjom situacijom nazivamo emocijama ili čuvstvima. Najčešće ih dijelimo na primarne (osnovne) i sekundarne (izvedene) emocije. U primarne emocije ubrajaju se radost, žalost, strah, srdžba, iznenađenje i gađenje.
Ljudska mladunčad, za razliku od mladunčadi drugih vrsta, relativno su bespomoćna po rođenju, te su im neophodni hrana i primarna skrb. U ranoj dobi postoji veliko podudaranje između onoga što djeca osjećaju i onoga što pokazuju.
Podražaj koji tada najviše pobuđuje njihovu pažnju je ljudsko lice (majčino). Djeca pokazuju zanimanje pažljivim promatranjem majčinoga lica te ugledavši majku dijete doživljava radost ali i tugu kad majka odlazi. Nadalje, s četiri tjedna javlja se prvi osmjeh kao reakcija na ljudski glas ili lice u pokretu.
Žalost i srdžba javljaju se s tri do četiri mjeseca dok se složenije afektivne reakcije (bojažljivost i sram) javljaju tek pred kraj prve godine života.
Kroz svakodnevna iskustva unutar socijalnog okruženja, djeca uče prepoznavati i označavati emocije. Svako dijete ima svoj jedinstven razvojni put te poticanjem ranog iskustva u cilju zdravog socio-emocionalnog razvoja i ispunjenja vlastitih mogućnosti i potencijala.
Dobra emocionalna komunikacija u ranoj dobi i razvoj sigurne privrženosti (attachment) predstavljaju zaštitne čimbenike djetetova razvoja koje treba imati u vidu kod planiranja preventivnih aktivnosti. Dječje emocije su snažne a dijete ih izražava otvoreno i spontano. Brzo se izmjenjuju i kratkotrajne su.
Nemoguće je naučiti dijete što da osjeća ali mu treba pomoći da prepozna i izrazi svoje osjećaje. U ovom zahtjevnom procesu usklađivanja svojih doživljaja i potreba s očekivanjima okoline dijete uči izražavati emocije.
Djeca rane dobi razvijaju socijalnu i emocionalnu kompetenciju kroz interakcije s drugima unutar obitelji i vrtića. Unutar obiteljskog okruženja važno je razgovarati o emocijama čime potičemo razvoj emocionalne ali i socijalne kompetencije.
Neugodne emocije (ljutnja, strah, tuga, ljubomora) jednako su važne kao i ugodne, i u sebi nose poruku. Svaka emocija ima svoju svrhu i način na koji se očituje. Ljutnja nam pomaže da upoznamo sebe, štiti nas, postavlja granice i pokazuje što nam je važno.
Strah je dio odrastanja i predstavlja adaptivni odgovor organizma na okolinu jer upozorava dijete na brojne izazove s kojima se mora suočiti u periodu odrastanja. Strah nas upozorava na opasnost a razvojni strahovi pripremaju dijete na ulazak u svijet odraslih. Tuga nam pokazuje što nam je važno a nedostaje nam. Ljubomora preispituje osjećaj vlastite vrijednosti.
OVDJE saznajte više o dječjoj ljubomori i kako se nositi s njome
Ljubomora u djece
Dječja ljubomora
Nju više voliš – bratske svađe izvrsna su prilika za učenje rješavanja problema
Emocije snažno utječu na naš svakodnevni život čak i kad nisu prisutne. Kako bi izbjegli strah i povećali osjećaj sigurnosti nastojimo živjeti u određenim dijelovima grada, voziti sigurnije automobile, izbjegavati opasne situacije i vremenske uvjete i sl.
Specifičnosti dječjih emocija
Emocije odraslih i djece se bitno razlikuju, prvenstveno po tome što su dječje emocije jednostavne, spontane, nisu suzdržane i prati ih određena ekspresija tijela i lica. Uzrastom i odgojem djece, dolazi do promjena pa tako i emocije gube svoju nediferenciranost te ekspresija lica poprima vlastiti način izražavanja.
Emocije djece su:
Kratkotrajne – traju svega nekoliko minuta i iznenada nestaju.
Snažne – jer ne postoji gradacija emocija bez obzira na situaciju u kojoj se dijete našlo. To naročito važi za ljutnju, strah i radost. Emocije se izražavaju punim intenzitetom (dijete u ljutnji plače, vrišti, baca se na pod, udara rukama i nogama, ponekad i grize).
Nestabilne – djeca lako i brzo prelaze iz pozitivne u negativnu emociju-i obrnuto što, naprotiv, ne znači da su njihove emocije površne i plitke već ih dijete burno izražava pa se ne gomilaju.
Dječje emocije uvijek prati ekspresija tijela i lica
Iako modelom roditelja, prijatelja i okoline djeca usvajaju načine izražavanja i kontrole emocija, često reagiraju pokretima ruku, gestama, mimikom, nemirom ili ushitom.
Pod utjecajem okoline i odgoja djeca kontroliraju svoje emocionalne reakcije, koje ovise o djetetovom doživljaju i iskustvu. U istim situacijama svako dijete može reagirati na svoj način.
Kako bi mogli utjecati na emocionalni razvoj djeteta neophodno je poznavati čimbenike koji izazivaju ili sprječavaju emocije:
Umor – dijete je svadljivo, razdraženo, plačljivo. Nebitan je uzrok umora (nedostatak sna, veliko uzbuđenje, previše igre…)
Zdravstveno stanje
Događanja tijekom dana – hranjenje, odlazak u vrtić, uspavljivanje
Stav roditelja i socijalna sredina
Stav roditelja je najvažniji, a često i presudni faktor za zdrav emocionalni razvoj. Potrebna je uravnotežena briga i ljubav roditelja, kako bi se u obitelji razvila srdačna i topla atmosfera.
Djetetova neposredna okolina te društvo u cjelini, uvjetuje i smatra neke oblike ponašanja poželjnima, a neke nepoželjnima.
Između ostalog, tu spadaju i načini izražavanja pojedinih emocija. Činjenica je da društvo danas ima tendenciju „potiskivati“ emocije, te svako pretjerano izražavanje emocija smatra lošim, pretjeranim (čak i ugodnih emocija). Na pretjeranu radost često reagiramo čuđenjem.
No, upravo tim stavom stvaramo preduvjete za nedovoljno razvijenu emocionalnu inteligenciju.
Emocije nas čine jedinstvenim i posebnim. Prate nas tijekom cijelog ljudskog postojanja. Rađamo se i umiremo s emocijama. Ponekad ih je teško kontrolirati osobito ako nas nisu naučili.
Pripremila: mr. spec. Žana Pavlović, prof. psih.; dječji vrtić Cvrčak Solin
