Tatjana Barat u emotivnom intervjuu o slikovnici Neobična boca i teškim obiteljskim temama o kojima djeca predugo šute

Djeca rijetko trebaju savršene odgovore, ali nepogrešivo osjećaju napetost, prešućene istine i teret problema odraslih s kojima se ne znaju nositi.
Kada se u obitelji pojavi problem ovisnosti, dječji svijet često postaje prostor tihog straha, srama i lažnog osjećaja krivnje – iskustava o kojima se rijetko progovara naglas, a koja ostavljaju duboke tragove ako ostanu skrivena iza zatvorenih vrata.

Magistra edukacije hrvatskog jezika i književnosti, novinarka i autorica Tatjana Barat, čije su „Neustrašive hrvatske žene“ inspirirale tisuće mladih čitatelja, u svom novom autorskom radu odlučila je prekinuti tu šutnju.

Njezina slikovnica „Neobična boca“ donosi priču o crvenoj pandi Andi koja odrasta u nesigurnom obiteljskom okruženju, suočena s ovisnošću i tišinom u vlastitom domu. Riječ je o djelu koje ima duboko osobno polazište, jer je autorica i sama u djetinjstvu prošla kroz slične okolnosti.

U vremenu kada roditelji teške teme često instinktivno guraju pod tepih kako bi zaštitili djecu, ovaj razgovor otvara sasvim drugu perspektivu.
Od prepoznavanja tihih signala, poput djece koja prividnim perfekcionizmom i peticama pokušavaju održati mir u kući, do načina na koji jedna priča može postati most za iskren razgovor prije spavanja, Tatjana Barat otkriva zašto dječja književnost mora imati hrabrosti govoriti o stvarnom životu te što znači pružiti ruku djetetu koje se osjeća nevidljivo.

W: Često želimo zaštititi djecu od svega ružnog i stvoriti im savršen, ružičasti svijet, a onda nas njihova pitanja o teškim životnim situacijama zateknu nespremne. Zašto je za dječji emocionalni razvoj opasno gurati teške teme pod tepih i kako im slikovnica poput Neobične boce može pružiti osjećaj da nisu sami na svijetu?

T: Djecu često podcjenjujemo kada je riječ o njihovoj sposobnosti da razumiju svijet oko sebe. Pokušavamo ih zaštititi od svega što je bolno, neugodno ili teško, misleći da im tako radimo dobro, ali djeca i bez našeg objašnjenja osjećaju kada nešto nije u redu. Primjećuju promjene u ponašanju odraslih, napetost u obitelji, neizgovorene riječi i situacije koje ne razumiju do kraja. Kada o tome šutimo, ne znači da smo ih zaštitili. Upravo suprotno – prouzročili smo im još više zbunjenosti.

Naravno, to ne znači da djecu trebamo opterećivati sadržajima kojima još nisu dorasla. Važno je pronaći način da im teške teme približimo primjereno njihovoj dobi, bez nepotrebnih detalja, ali i bez pretvaranja da problemi ne postoje. Djeci ne trebaju savršeni odgovori na sva pitanja. Trebaju odrasle koji će ih saslušati, ozbiljno shvatiti njihove osjećaje i pokazati im da o onome što ih muči smiju govoriti.

Baš je zato nastala Neobična boca. Pričom o crvenoj pandi Andi i njenom svijetu otvaramo prostor za razgovor o odrastanju u obitelji u kojoj postoje problemi s ovisnošću, o nesigurnosti, sramu i osjećaju da ono što se događa kod kuće ne smijemo nikome otkriti. To su iskustva o kojima djeca često šute jer misle da su jedina koja ih proživljavaju ili da su nekako odgovorna za ono što se događa.

Najvažnije mi je da ta moja slikovnica, koja je zapravo na neki način autobiografska, djeci prenese poruku da okolnosti u kojima odrastaju ne određuju njihovu vrijednost i da nisu kriva za probleme odraslih. Dijete zaslužuje znati da njegovi osjećaji imaju smisla, da smije potražiti pomoć i da postoji mogućnost drugačijeg, sigurnijeg života.

W: Kada u obitelji ili susjedstvu postoji problem poput ovisnosti ili stalnih svađa, djeca to osjete puno prije nego što mi mislimo, ali uglavnom šute i misle da su ona kriva. Koji su to prvi, tihi signali u dječjem ponašanju koje svaki roditelj, baka ili odgojitelj mora znati pročitati?

T: Kao osoba koja je to proživjela, ali i kao profesorica i voditeljica brojnih radionica za djecu, naprosto osjećam da treba upozoriti na te znakove. Ono što mnoge možda zbunjuje jest to što oni mogu biti dijametralno suprotni. Primjerice, s jedne strane su tu učenici koji nižu petice, koji briljiraju u svemu čega se dotaknu i kojima je ocjena manja od petice „smak svijeta“. Oni ujedno nastoje brinuti o svemu i svima te su zapravo sami sebi roditelji.

Takvo ponašanje odrasli često pohvaljuju, a da ne primjećuju koliko se straha ili nesigurnosti može skrivati iza njega. Dijete može vjerovati da mora biti poslušno, uspješno ili veselo kako bi održalo mir u obitelji. Pritom postupno zanemaruje vlastite potrebe i osjećaje, a to kasnije dovodi do ozbiljnih posljedica u odnosima u odrasloj dobi.

S druge strane, tu su djeca koja otvoreno pokazuju probleme u ponašanju, otvoreno ulaze u sukobe, razdražljiva su i burno reagiraju na naizgled nebitne situacije.

Naravno, sve navedeno može biti povezano i s drugim razvojnim fazama ili životnim promjenama. Zato nije dobro donositi zaključke na temelju jednog ponašanja, nego promatrati promjene koje traju, njihovu učestalost i okolnosti u kojima se pojavljuju.

W: Crvena panda Anda u slikovnici suočava se s nesigurnim domom. Kako roditelj može uzeti vašu slikovnicu u ruke i pročitati je s djetetom prije spavanja bez straha da će ga uplašiti ili rastužiti, a da pritom otvori vrata iskrenom razgovoru?

T: Neobična boca nije priča koju treba čitati s namjerom da dijete rastužimo ili suočimo s problemima za koje još nije spremno. To je priča koja mu može pomoći da razumije određene osjećaje i situacije, čak i ako ih samo promatra iz perspektive glavnog lika.

Djeca kroz književne likove često lakše razgovaraju o onome što ih muči jer ne moraju odmah govoriti o sebi. Mogu najprije reći da je Anda tužna, da se boji ili da joj nešto nije jasno, a tek poslije, ako se osjećaju sigurno, povezati te osjećaje s vlastitim iskustvom.

Roditelj nakon čitanja može postaviti jednostavno pitanje: „Kako ti se čini što se dogodilo Andi?” ili „Što misliš, kako se ona osjećala?” Ne treba požurivati razgovor niti inzistirati na tome da dijete objasni svoje odgovore. Ako želi razgovarati, treba mu dati prostora. Ako ne želi, i to je u redu.

Nekako mi se čini da će tu slikovnicu prije uzeti u ruke mama koja ima (bivšeg) supruga/partnera nalik onome kakvog je imala Andina mama, nego neki tata. U tom slučaju želim da i toj mami slikovnica da hrabrost da nastavi dalje i posloži si život onako kako želi. S druge strane, neki dan javila mi se poznanica iz gimnazijskih klupa s porukom da će ovu slikovnicu čitati svome sinu kako bi dobio uvid i u drugačije priče te tako razvijao empatiju i društvenu osjetljivost.

W: Vaše Neustrašive hrvatske žene inspirirale su tisuće djevojčica i dječaka diljem zemlje pričama o snazi, radu i hrabrosti. Što zapravo povezuje te povijesne heroine s malom, ranjivom pandom Andi kada govorimo o razvijanju otpornosti i samopouzdanja kod djece?

T: Na prvi pogled, Neustrašive hrvatske žene i Neobična boca govore o potpuno različitim svjetovima. U jednoj knjizi upoznajemo žene koje su svojim radom, znanjem i hrabrošću mijenjale društvo, a u drugoj pratimo malu pandu koja se suočava s nesigurnošću u vlastitom domu. Ipak, povezuje ih nešto što smatram iznimno važnim za dječje odrastanje: poruka da naše okolnosti ne određuju u potpunosti ono što možemo postati.

Kada sam pisala Neustrašive hrvatske žene, željela sam djeci pokazati da hrabrost ne pripada samo ljudima o kojima svakodnevno čitamo u udžbenicima i da uspjeh nije rezerviran za one kojima je sve unaprijed olakšano. Te su žene često djelovale u vremenu u kojem im se nisu pružale jednake mogućnosti, morale su se boriti protiv predrasuda i pronalaziti vlastite putove. Njihove priče djeci pokazuju koliko su znatiželja, upornost, znanje i spremnost da pokušamo nešto novo važni za ostvarivanje vlastitih potencijala.

Andina je priča drukčija, ali jednako važna. Ona ne mora napraviti veliko otkriće, ostvariti povijesni uspjeh ili promijeniti svijet da bi njezina priča bila vrijedna. Njezina je hrabrost u tome što se suočava s okolnostima koje ne može kontrolirati i što njezina vrijednost ne nestaje zbog problema u obitelji.
Upravo je to poruka koju djeca trebaju čuti: ne moraju biti najbolja u razredu, uvijek uspješna ili neprestano hrabra da bi bila vrijedna ljubavi i poštovanja.

Mislim da se otpornost često pogrešno shvaća kao sposobnost da sve izdržimo bez pokazivanja slabosti. Međutim, otpornost nije odsutnost straha, tuge ili nesigurnosti. Ona uključuje i sposobnost da prepoznamo vlastite osjećaje, potražimo pomoć i nastavimo graditi svoj život unatoč iskustvima koja su nas povrijedila.

Pritom djeci ne smijemo slati poruku da sve moraju moći sama. Za razvoj samopouzdanja i otpornosti potrebni su im sigurni odnosi, podrška i osjećaj da imaju pravo na vlastite granice.

W: Kao magistra edukacije i književnica, što savjetujete mamama i tatama koji ne znaju kako odgovoriti na neugodna dječja pitanja o ljudima oko nas koji posrću ili se bore s porocima? Kako ponuditi iskren odgovor primjeren dječjoj dobi, a sačuvati njihovu sigurnost?

T: Roditeljima bih prije svega savjetovala da ne osjećaju pritisak da na svako pitanje moraju odmah imati savršen odgovor. Djeca često postavljaju pitanja koja nas zateknu jer nas podsjećaju na teme o kojima ni sami ne znamo uvijek razgovarati. Pitanja o ovisnosti, obiteljskim svađama, zanemarivanju ili ljudima koji se ponašaju drukčije od onoga što očekujemo mogu biti posebno neugodna, osobito kada se odnose na nekoga koga dijete poznaje i voli.

Ako dijete pita zašto se netko ponaša neobično ili zašto odrasla osoba koja bi trebala brinuti o svojoj obitelji to ne čini, možemo mu odgovoriti jednostavno i iskreno, jezikom koji razumije. Primjerice, možemo objasniti da neki ljudi imaju problem s alkoholom ili drugim sredstvima zbog kojih im je teško kontrolirati svoje ponašanje i da im je potrebna pomoć. Ne moramo ulaziti u detalje koji nisu primjereni djetetovoj dobi, ali ne trebamo ni stvarati privid da se ništa ne događa te da ta osoba nema kontrolu nad onim što radi, jer itekako je ima.

Kada govorimo o očuvanju dječje sigurnosti, najvažnije je da dijete zna kako nije odgovorno za probleme odraslih i da ih ne mora samo rješavati. Ako se nešto događa u njegovoj blizini i zbog toga se osjeća uplašeno ili nesigurno, treba znati kojoj se odrasloj osobi može obratiti. Pritom je važno da ne obećavamo kako se ništa loše nikada neće dogoditi, nego da mu pokažemo što konkretno možemo učiniti kako bismo ga zaštitili.

W: Otvoreno ste priznali da ste ovu priču i sami preživjeli u djetinjstvu. Što je vama tada bila najveća utjeha, i koja je to ključna rečenica koju svako dijete u nesigurnom okruženju treba čuti od barem jedne odrasle osobe od povjerenja?

T: Crtanje, učenje, knjige, škola. To su mi bile jedine utjehe. Ponekad sam i maštala kako će to biti jednom kada odrastem. Nisam imala neke velike planove ni snove, kao što to djeca obično imaju. Nisam mislila da će imati medijsku pažnju, bestselere ni ništa od svega ovoga što mi se dogodilo u posljednjih nekoliko godina. Samo sam sanjala o miru. O nekom dalekom domu i tišini, o toplom tušu bez da itko kontrolira vodu, o tome da ne moram paziti na apsolutno svaki svoj korak da ne bude „pogrešan“.

Ono što bih voljela da sam tada čula jest da mi je netko rekao da to nije normalno, da riječ obitelj postoji i u drugom kontekstu te da ja nisam ni za što kriva. Svako dijete mora znati da ono nikada nije krivo za postupke odrasle osobe. Nikada. Također, voljela bih da mi je netko rekao da će postati bolje, da će jednom sve biti gotovo, da ću jednog dana imati mir i spokoj.

W: Djeca danas odrastaju uz ekrane i brze sadržaje, no dobra priča na papiru i dalje ima čudesnu terapeutsku moć. Zašto bi se u svakoj obiteljskoj knjižnici, uz vesele bajke, trebale naći i knjige koje dotiču prave životne izazove?

T: Mislim da knjižnica ne bi trebala biti samo mjesto na kojem čuvamo priče o sretnim završecima, čarobnjacima i svjetovima u kojima dobro uvijek pobjeđuje zlo. Takve su priče važne, baš kao i humor, igra i mašta, ali djeca istodobno žive u stvarnom svijetu u kojem postoje nesporazumi, gubici, strahovi, nepravda i problemi na koje ne mogu utjecati.

Ako u knjigama nikada ne susretnu takva iskustva, propuštamo im pružiti priliku da ih upoznaju u sigurnom okruženju, kroz likove i priče koje mogu razumjeti. Što će biti jednom kada se, vjerojatno šokirani, susretnu s nečim o čemu nikada nisu čuli ni slova?

Upravo sam zato napisala Neobičnu bocu. Željela sam stvoriti priču koja djeci neće nuditi uljepšanu sliku stvarnosti, ali ih neće ni ostaviti u beznađu. Važno mi je bilo pokazati da teške okolnosti ne određuju djetetovu vrijednost i da ono nije odgovorno za probleme odraslih. Takve poruke nisu važne samo djeci koja se prepoznaju u Andinoj priči. One i drugoj djeci pomažu razumjeti vršnjake čija svakodnevica izgleda drukčije od njihove.

Voljela bih da roditelji pri odabiru knjiga ne razmišljaju samo o tome hoće li se dijete zabaviti, nego i o tome koje mu razgovore određena priča može otvoriti. U obiteljskoj knjižnici trebaju biti i knjige koje nas nasmijavaju i one koje nas potiču na razmišljanje, koje nam pomažu razumjeti druge i koje nas podsjećaju da nismo jedini koji se ponekad osjećaju izgubljeno.

Djeci ne trebaju samo priče koje potvrđuju da je svijet lijepo mjesto, nego i one koje im pomažu pronaći vlastito mjesto u njemu.

Spremno je za kopiranje u WordPress. Ako želiš drugačiji stil (npr. pitanja kao naslove, drugačiji razmaci ili bez HTML-a), samo reci.

Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica