Filmski festivali ovise, dakako, o postojećoj filmskoj produkciji u okviru koje se biraju filmovi, no bila sam sigurna da će izbor natjecateljskih filmova (ali i onih pratećih) za 70. Pulski filmski festival (15.-23.7.2023.) biti najbolji mogući jer je izbornikom filmskog programa postao izuzetni poznavatelj filma, filmski kritičar Mario Kozina (1987.).
Od kada je on voditelj filmskog programa u zagrebačkoj Konoteci, to kino je moj „filmski zavi- čaj“ jer je njegov filmski odabir promišljen i intrigantan (često sam isti dan mogla pogledati antologijski film i onaj koji tek dolazi u kina …a to je malo gdje moguće).
Uglavnom, Kozina je za pulski natjecateljski program, uz igrane filmove, odabrao dokumentarni film „Veće od traume“ ( Velika zlatna Arena za najbolji film, ocjena publike 4.82) i animirani film „Cvrčak i mravica“ (Nagrade publike Zlatna vrata Pule, ocjena publike 4.83) pa dobivene nagrade pokazuju da je to bio dobar potez.
Broj filmova za djecu bio je u natjecateljskom programu relativno velik, pa sam im odlučila posvetiti zasebni tekst. Animirani film „Cvrčak i mravica“ Luke Rukavine je prvi dugometražni hrvatski crtić u 3D tehnici, a redatelj Rukavina je uz Ronu Žulj napisao scenarij (Zlatna Arena za scenarij ) prema priči Darka Bakliže „Cvrčak, mrav i Mrvica“.
Bakliža je bio nadahnut poznatom Ezopovom / La Fonatineovom basnom „Cvrčak i mrav“ o dva svijeta: mravljem temeljenom na radu i disciplini i cvrčkovim ispunjenom umjetnošću i zabavom. U originalnoj priči mrav ne pomaže cvrčku zimi (ima i ublažena verzija) dok Žulj i Rukavina „omogućuju“ ljubav između mravice Antonete (Tara Thaller) i cvrčka Keta (Marko Petrić) pri čemu istinski preokret nastupi kada ona zapjeva („Pjevati možeš i ti“) uz njegov muzički sastav i tako razbije predrasudu o mravima koji ne znaju ili čak ne mogu pjevati (to im ne priliči!).
Temeljna razlika ova dva svjetonazora je, prema redateljevim riječima, doslovno i metaforično shvaćanja svijeta u kojem žive, pa se mravi, primjerice, užasavaju izreke: „glazba ruši zidove“ (jer je shvaćaju u razornom a ne slikovitom značenju) dok cvrčci ne vjeruju da postoji zima
U prevladavanju predrasuda pomažu „čarobna malinova kapa“ i zahvati samodopadnog mrava Anteodora (Filip Vidović) pa film dirljivo, pametno i nenametljiv podučava o toleranciji i simpatiji za one koji nam nisu od prve razumljivi.
Uz izvrsnu priču, film krasi raskošna vizualnost (Siniša Mataić, Jadranka Soviček Krpan), dobra glazba (Vjeran Šalamon, songovi Coco Mosquito; Zlatna arena za glazbu ) te uvjerljiva glasovna podjela (uz navedene također Jadranka Krajina, Luka Petrušić, Katarina Madirazza Strahinić, Dušan Bućan, Mladen Vasary, Domagoj Janković, Ivan Đurić, Hrvoje Kečkeš). Nisam mogla vjerovati kada sam „otkrila“ da otvorenih usta, gotovo bez daha nepomično zurim u film!
Roman Sanje Polak „Dnevnik Pauline P.“ doživio je („Znanje“, 2000. – 2023.) dvadeset i pet izdanja i mada je lektira, djeca ga očito bez prisile čitaju.
U zagrebačkom Kazalištu „Žar ptica“ bila je 2005.premijera u režiji Snježane Banović, a predstava je obnovljena u ožujku 2023., otprilike kada se pojavio film redatelja Nevena Hitreca „Dnevnik Pauline P.“ (scenarij Dora Delbianco i Ivan Turković-Krnjak, fotografija Dragan Marković Markoni, montaža Slaven Zečević, glazba Darko Hajsek, vizu-alni efekti Krsto Jaram).
Djeci su nesumnjivo bliska zbivanja desetogodišnje Pauline jer se i njima događaju slične stvari: svađe i mirenja s prijateljima, prve simpatije, pokušaji da se roditelji privole na ispunjenje vlastitih zamisli ili pronalaženje mjesta u svijetu odraslih.
Budući da se događaji ponavljaju, film mi je povremeno bivao monoton, ali je ekipa predvođena Katjom Matković (Paulina) bila glumački vrlo uvjerljiva (Igor Kovač i Judita Franković Brdar- roditelji/ Aria Dunda, Ramona Ivanda, Jakov Švarc, Darin Pavišić, Tom Rushaidat- prijatelji ) u čemu je prednjačio komičan i silno šarmantan Borko Perić u ulozi učitelja. Očarani klinci ocijenili su film sa 4.73.
Film za djecu i mlade „Morska iskra“ (Zeevonk) belgijskog redatelja Domiena Huyghea snimljen je u manjinskoj kopro- dukciji ( Hrvatska, Nizozemska, Belgija) a temelji se na pogibiji redateljeva oca na moru (scenarij su pisali on, sestra Wendy Huyghe i Jean – Claude van Rijckeghem ).
12-godišnja Lena (Saar Rogiers) bila je vrlo bliska s ocem (Valentijin Dhaenens ) i teško podnosi njegovu smrt koja ga je s dvojicom prijatelja zadesila u ribolovu za olujna nevremena. Još joj teže pada kada čuje šaputanja da je možda baš on kriv za udes, pa zato ona traži dokaze da u moru živi čudovište koje je skrivilo očevu smrt.
Odlična mlada glumica potresno prikazuje dvojbe koje razdiru Lenu u čemu su joj sjajna glumačka podrška Sverre Rous (dječak iz akvarija koji „dokazima“ hrani ideju o morskom čudovištu) i Dunia Elwaleed (prijateljica Kaz koja nastoji racionalizirati smrt svog oca) – neobičan i dirljiv film.
„Garbura“ je debitantski dugometražni film redatelja i scena-rista Josipa Žuvana ( Nagrada „Breza“ za najboljeg debitanta, ocjena publike 4.48) i mada film nije namijenjen djeci glavni su likovi 12-godišnji dječaci Nikola (Franko Floigl) i Antonio (Mauro Ercegović Gracin) koji žive u susjedstvu, svaki dan zajedno pucaju garburu (karbid) i mobitelom snimaju eksplo- zije očekujući popularnost (Zlatna Arena za specijalne efekte).
Njihova igra je površinski sloj filma (Žuvan: „oda dječjem vandalizmu“) jer poanta priče su dugogodišnje trzavice (nitko se ne sjeća oko čega su počele) među njihovim obiteljima: Nikola živi s roditeljima (Ljubomir Bandović, Marija Škaričić) i prgavom bakom ( Asja Jovanović), a Antonio sa samohranom majkom (Ivana Roščić, Zlatna Arena za najbolju sporednu ulo- gu) i djedom (Zdenko Jelčić). Netrpeljivost se polako prenosi na dječake- ali oni su mladi i za njih još ima nade. Odlično balansiran i filigranski iznijansiran Žuvanov film se lijepo gleda i vjerujem da predstavlja obećavajuću prethodnicu.
Fotografije: PFF
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
